Vaše dijete ima loše ocjene, nezadovoljno je, a i vi. Znate da nije lijeno, mnogo mu pomažete, ali opet, pomaka nema. Postavlja se pitanje je li riječ o disleksiji, disgrafiji, diskalkuliji... ili nečemu drugom? To nešto mogu biti teškoće u učenju.
U svojoj praksi mnogo sam puta čula rečenice poput: „Mučimo se s lektirom, historijom, prirodom, matematikom i slično...”; „Satima smo pred knjigom, čitamo i ništa, kao da ne razumije što pročita...“; „Ja jednostavno više ne mogu... Kako mogu pomoći svom djetetu?“
Kada dijete ima takvih teškoća sa školskim gradivom, odmah bi trebalo ispitati je li riječ o specifičnim teškoćama u učenju, koje se manifestiraju kao teškoće s čitanjem, sa sposobnošću sinteze glasova u slogove, s računanjem ili s usvajanjem školskih vještina, piše vasezdravlje.com
Posebno treba naglasiti da takvi deficiti nisu direktna posljedica drugih poremećaja kao što su mentalna retardacija, oštećenje središnjeg živčanog sustava, poremećaji vida i sluha ili emocionalni poremećaji, no moguće je i njihovo postojanje u isto vrijeme.
Poznato je da se uz smetnje u učenju javljaju i teškoće u čitanju i pisanju, kao i više popratnih simptoma kao što su smanjena koncentracija, sporiji tempo rada, deficit verbalnog i vizualnog pamćenja, teškoće u prostornoj orijentaciji, infantilno ponašanje, nedostatak koordinacije u finoj motorici, deficit percepcije sličnih crteža i simbola, teškoće pri pokretima u pisanju i crtanju udesno...
Interakcija više faktora
Specifične smetnje učenja često se vežu uz druge kliničke sindrome kao što su poremećaji ponašanja ili drugi razvojni poremećaji, na primjer, specifični razvojni poremećaji motornog funkcionisanja ili specifični razvojni poremećaj govora i jezika.
Uzrok pojave specifičnih smetnji u učenju nije poznat. Postoji pretpostavka o postojanju bioloških čimbenika koji stupaju u interakciju s nebiološkim faktorima, kao što su okolnosti za učenje i kvaliteta nastavnog procesa.
Kao uzročni čimbenici navode se:
genetski čimbenici,
nezrelost središnjeg živčanog sustava,
neaktivnost središnjeg živčanog sustava,
nejednakost u funkcioniranju lijeve i desne moždane polutke,
oštećenje mozga,
zapuštenost sredine u kojoj dijete boravi.
Bez bitnih razlika u odnosu na vršnjake
Mnoga djeca koja imaju specifične teškoće u učenju do upisa u školu ne razlikuju se od svojih vršnjaka jer njihovi nedostaci nisu toliko izraženi da bi roditelji na njih obratili pozornost i zabrinuli se. Zbog toga mnoga djeca s tim problemom ostaju “neprepoznata”.
Međutim, neki roditelji ipak kod svog djeteta predškolarca primjećuju teškoće, a neke od njih su:
- nemirno spava, svojeglavo je, neozbiljno, neposlušno, promjenjivog ponašanja, nervozno;
- brbljivo je, odgovara, viče, zatvara se u sebe i ne govori, šuti, slabo izgovara neke glasove, riječi izgovara napola, i to plačljivo;
- neposlušno je, ne sluša, dekoncentrirano;
- suviše mirno, plašljivo, sanjalica;
- vrlo često se proglašava “nespretnim” djetetom;
- okolinu doživljava drukčije nego ostala djeca;
- slabo pamti, zaboravlja;
- previše zaigrano dijete, djetinjasto;
- tvrdoglavo, preosjetljivo;
- nema apetita;
- pretjerano se znoji;
- ljubomorno na sestru/brata.
Zajedničke karakteristike
Postoji identifikacija i klasifikacija prema Žerovniku i Golli koja se bazira na klasifikaciji zajedničkih karakteristika djece sa specifičnim smetnjama u učenju te psihičkim procesima kao što su percepcija, predstave, pamćenje i zaboravljanje, mišljenje, pozornost i koncentracija, govor, motivacija i samopouzdanje s obzirom na učenje, emocije, socijalna zrelost, rad, radne navike i iskustva, kao i koordinacija motorike.
Mnogi stručnjaci smatraju da su takva djeca individualisti i teška za kontakte, da im nedostaje unutarnji „faktor reda i poretka”, da su disleksična i disgrafična te sklona infantilizmu. Neki navode da nerado idu u školu, osjećaju strah, zabušavaju u školi, nervozna su, imaju smetnje u prehrani u smislu regresije i aktivne kompenzacije kroz prkos, ometaju nastavu i agresivna su prema drugima u razredu.
Djeca s dijagnosticiranim specifičnim teškoćama u učenju po pravilu imaju teškoće u učenju i zbog smetnji u ponašanju, no visoko inteligentna djeca te teškoće lakše savladavaju.
Obratite pozornost na moguće teškoće
Vrlo je važno na vrijeme otkriti da dijete ima specifične smetnje u učenju da bi se što ranije počelo s obradom logopeda, a po potrebi i psihologa, odnosno dijete uključilo u terapijski proces s ciljem ublažavanja ili otklanjanja postojećih teškoća.
U svakom slučaju, kod djeteta je dovoljno prepoznati da ima teškoće u sintezi glasova u slogove te da i nakon duljeg vježbanja i učenja spajanja glasova u slogove pa u riječi to ne uspije savladati. Osim toga, dijete uzastopno čita tekst (gradivo), no ne uspijeva razumjeti što je pročitalo ili ne razumije pojam broja i odnosa, pa ni računske operacije, nema logičko zaključivanje...
To sve događa se od prvog do četvrtog razreda, no u petom dolazi do ozbiljnijih problema - novi predmeti, opširnije gradivo, panika... Naprimjer, historija - treba zapamtiti sve te godine, događaje, a dijete ne zna što je ustvari pročitalo, ne razumije sve to, a od njega se traži da to razumije, nauči i zna kad ga se ispituje.
Zato je vrlo važno javiti se logopedu čim prije radi točne procjene djeteta kako bi se utvrdilo ima li dijete teškoće u čitanju (disleksiju), pisanju (disgrafiju), računanju (diskalkuliju) ili specifične teškoće u učenju.
Kako bi se provjerilo ima li dijete specifične teškoće u učenju, potrebno mu je dati određene zadatke koji zahtijevaju odgovarajuću razvojnu funkciju u brojnim područjima kao što su vidna i prostorna organizacija, vremenska organizacija, verbalne jezične funkcije, razumijevanje, neujednačena pozornost i aktivnost.
Teškoće u svladavanju školskoga gradiva, socioemotivne probleme i probleme ponašanja koji se javljaju kod neke djece treba razlikovati od sindroma „nespretnog djeteta“ (koji se često dijagnosticira i kao „minimalna cerebralna disfunkcija“), što opet treba razlikovati od poremećaja hoda i pokretljivosti te pomanjkanja koordinacije kao posljedica mentalne retardacije i specifičnog neurološkog poremećaja.
Međutim, nije potrebno opterećivati se tim simptomima jer svako dijete može imati barem jedan od njih, a da pritom ne mora imati specifične teškoće u učenju.