Danijel Smit, mladić obolio od šizofrenije, opisao je svoja iskustva borbe s ovim mentalnim poremećajem za sajt Vice. com, koja vam u cijelosti prenosimo.
"U zimu prije godinu dana nisam mogao sebe da prepoznam.
San se prvi promijenio. Sve teže sam uspijevao da zaspim. Kao 24-godišnjaku, ovo mi je rijetko kad predstavljalo problem. Bilo je veoma čudno. Naizgled, ničim izazvano, legao bih u krevet i ne bih uspijevao da isključim sopstveni mozak.
Misli bi se gomilale i preplitale s drugim mislima poput neke velike biljke puzavice. Nekada bih pokrio glavu pokrivačem, uhvatio se za glavu i šaputao: “Umukni”.
Naposlijetku bih zaspao, ali bih se budio sa čudnim osjećajem, kao da sam zaboravio nešto da uradim, ili nekom nešto kažem.
Glad je takođe bila agresivnija tokom ovog perioda. U normalnim okolnostima, poželio bih da doručkujem čim otvorim oči. Međutim, počeo sam da se budim sa bolesnim osjećajem u želucu.
Ipak, nastavljao sam da živim, kao da se ništa ne dešava. Nisam paničio.
Nastavio sam da radim u lokalnoj vinariji i pokušavao da potisnem ono što mi se noću dešava. Danju sam se osjećao normalno, ali kad se sad sjetim tog perioda, shvatam da nisam mogao da vodim najjednostavnije razgovore.
Ako bi mi šef rekao da provjerim porudžbinu, trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim šta mi govori, kao da mi je dvoje ili troje ljudi reklo nešto istovremeno.
Gledanje u narudžbenice i pokušaji da ih razumijem bili su kao pokušaji da razaznam drvo u magli – mogući, ali teški.
Sve je bilo maglovito. Stalno sam mislio da će stvari koje me okružuju pasti – Pogledam u policu sa flašama i vidim da će se dve prevrnuti, a već u sljedećem trenutku mi izgledaju sasvim normalno.
Takođe sam stalno mislio da čujem zvonjavu telefona, iako u skladištu nismo imali telefone. Opet, nisam paničio. Svima koji su me pitali da li sam dobro, govorio sam da nisam dobro spavao i zaista sam mislio da je to pravi razlog mojih problema.
Nedostatak sna može učiniti čudne stvari ljudima. Prijatelj s posla dao mi je neke pilule za spavanje i djelovalo mi je da pomažu. Prestao sam da odlazim u kafiće i igram fudbal vikendom. Samo sam želio da spavam.
Rekao bih da mi je trebalo oko dva mjeseca od prvih nesanica da pomislim da sa mnom nešto zaista nije u redu.
Hobotnice mojih misli, kako sam ih zvao, postajale su sve čudnije svake noći. Uključio bih televizor i nisam uspijevao da razaznam da li buka koju čujem dolazi iz njega ili iz moje glave. To je bilo zastrašujuće.
Jedne noći, dok sam gledao ‘Homeland’ (TV serija prim. prev.) imao sam nešto što sam u tom trenutku smatrao napadom panike.
Te noći u krevetu počeo sam da se tresem kao da se smrzavam, ali je moja koža gorjela. U glavi mi je bila kakofonija, kao da masa ljudi ćaska tik uz moj jastuk. Ništa dramatično – samo konstantna, zbunjujuća buka. Kad sam isključio televizor, počeo sam da gubim razum.
Nisam spavao te noći. Osjećao sam se paralizovano. Vrata sobe izgledala su kao kraj mog svijeta. Buka je dolazila i odlazila u talasima, ali je djelovalo kao da je neko ili nešto zamijenio moj duh i tijelo.
Nisam se ja plašio da odem do toaleta da mokrim, pa u tu svrhu upotrebio praznu čašu koju sam potom prosuo na pod. Nisam ja bacio svu posteljinu na pod, kako bih se osjećao prijatnije potpuno nag na golom dušeku. Nisam ja pritisnuo skalpel o sopstvenu petu, pokušavajući da se povredim iz očaja.
U toj sobi, dok je sunce izlazilo i alarm koji je trebalo da me probudi za posao zvonio, pomislio sam – treba mi moja mama.
Srećom, ona je samo jedan sprat udaljena od mene. Nisam uspijevao da se iselim, jer to nisam sebi mogao da priuštim. Pozvao sam je telefonom, jer sam pomislio da će mi crijeva ispasti, ako izađem iz sobe.
Javila se i rekla: “Za ime svijeta, Danijele, prestani da se zavitlavaš”, ili nešto tome slično. Počeo sam da plačem, poput dječaka i čuo sam kako baca telefon.
Kada je otvorila vrata, uzdahnula je. Ne sećam se da sam to uradio, ali sam izgleda rasklopio sve daljinske upravljače u sobi (imao sam oko četiri), a dušek je bio prekriven kružićima mokraće i krvi (od pete).
Sjedeo sam u donjem vešu plačući i rekao joj da sam “obuzet”. Pozvala je hitnu pomoć.
Opet, ne sećam se tog dijela, ali kad su bolničari došli, mislio sam da me fotografišu. Jako sam se naljutio i htio da ih udarim. Vrištao sam na jednog od njih da je protivzakonito da me fotografišu, da imam svoja prava, dok sam sjedio u mokrim gaćama i krvave noge.
Sve čega se sećam na putu do bolnice je mama koja mi drži noge uz krevet, ali ona kaže da sam u tom trenutku urlao da ne želim da me voze auto-putem, jer u bezbjednosnim kamerama čuče ljudi. Sećanje na bolnicu te noći predstavlja bezbojne bliceve igala, blagih glasova i vezanih ruku.
Sve ovo naziva se psihotičnom epizodom, koja je karakteristična za akutnu šizofreniju – bolest koju imam. Psihoze se definišu kao gubljenje kontakta s realnošću.
Mogu se dogoditi brzo, ili, kao što je to slučaj sa osobama sa šizofrenijom, tinjati polako, a onda iznenada eksplodirati.
To je ono što se meni desilo.
Bio sam u bolnici oko nedjelju i po dana i odmah dobio antipsihotike. Ni tog perioda se ne sjećam, jer mi je stalno bilo muka i teško sam komunicirao s drugima.
Sećam se dana kada sam osjetio da se vraćam u realnost, kada su nove hemikalije koje sam uzimao našle svoj put u mom tijelu i nisu činile da samo ležim i spavam.
Put oporavka bio je prepun rupa. Naime, imao sam napade panike, svaki put kad sam se sjetio šta mi se dogodilo. Međutim, ljekari su bili nevjerovatni, ako izuzmemo nekoliko medicinskih sestara koje su me tretirale kao bebu. Mrzeo sam to.
Kad sam konačno dobio dozvolu da idem kući, bilo mi je neprijatno da pozovem prijatelje. Mislio sam da neće razumeti ili da će me, još gore, proglasiti za ludaka. Kako sam se samo prevario.
Jedno po jedno počeli su da se javljaju, a oko šest nedjelja pošto sam napustio bolnicu, ponovo sam počeo da ih posjećujem. Uvijek sam osećao blagu nelagodu kada je televizor suviše pojačan, ili kad svi govore u isto vrijeme, ali im onda samo kažem da se čudno osjećam. Niko mi se ne smije, niti me sažaljeva, što je odlično.
Krenuo sam na terapije kod jednog vrlo direktnog čovjeka po imenu Greg. Antipsihotici su me neko vrijeme previše usporavali, ali su mi donijeli čudan mir, koji nisam osjećao mjesecima.
Greg mi je pomogao da razumijem šta mi se desilo i naučio me tehnikama, koje treba da primjenim, kada primjetim dolazak paničnih misli, kao one noći kad sam pukao. On kaže da ne treba da razmišljamo o tome kako ‘gubimo’ razum, jer je razum i dalje tu, samo je bolestan.
Ubijedio me je da je oporavak moguć i da ljekovi djeluju, ali da moram biti realističan i prihvatiti činjenicu da sam se razbolio. Sve što je potrebno je vrijeme.
Najveći izazov bilo je prihvatanje te činjenice. Frustracija je, kako sam naučio, najbliža anksioznosti.
Povremeno bih se zapitao, zašto, zaboga, ne mogu da budem normalan. Morao bih da stanem, udahnem nekoliko puta i kažem sebi naglas: “Ja sam normalan. Samo sam se razboleo i odmaram se”.
Deset nedjelja od napada ponovo sam se vratio na posao. Šef je imao razumijevanja i rekao mojoj mami još dok sam bio u bolnici da me posao čeka, kad god da se oporavim.
Prošlo je godinu dana i napad mi se nije ponovio. Moraću da uzimam lijekove još dugo, ali to prihvatam. Imam nešto malo želje za seksom i pomalo sam se ugojio, ali to su male cijene za bistar um.
Želio sam da vam ispričam ovu priču, jer dok nisam postao šizofrenik, ta riječ mi je zvučala kao smrtna presuda.
Kada čujete da je neko obolio od šizofrenije, zamišljate ga u tapaciranoj sobi. Mislite da ćete cijelog života čuti glasove i vidjeti fantome.
To je daleko od istine, ako dobijete pravu pomoć. Uz prave lijekove, naročito dobijene na vijreme, možete se odlično oporaviti od akutne šizofrenije i ostalih mentalnih bolesti.
Realističan sam: moguće je da će mi se napad ponovo desiti i nekad sam depresivan zbog toga. Ali sada znam da se mogu oporaviti, pa mi je sve to manje strašno.
Ponovo radim, družim se, vodim računa o zdravlju, igram fudbal, čak sam išao na ljetovanje.
Nisam spreman da se iselim iz kuće, ali to je vjerovatno zbog ljenosti, a ne bilo čega drugog.
Svima koji su prošli kroz neke slične simptome poručujem da treba da porazgovaraju s nekim. Bilo kim. Nemojte ono što vam se desilo nositi sami. Mentalna bolest nije ni po čemu drugačija od fizičke. Ne brinite o poslu ili tome da li će vas šef razumjeti.
Stidu nema mjesta kada pokušavate da ponovo vratite mentalno zdravlje.
Čak i kad vam nije do toga, posjetite ljekara. Zahtjevajte hitan prijem, ako osjećate da se simptomi vraćaju.
Čak i ako vam to djeluje smiješno ili preterano, razgovor s nekim je najbolje što možete učiniti.
2014. je godina. Moramo prestati da tretiramo mentalne bolesti kao tabu, ili nešto što će nas zauvijek obilježiti, a to moramo pokazati svojim primjerom".
(B92)