Nakon kardiovaskularnih bolesti, ovo je drugi najčešći uzrok hronične onesposobljenosti, posebno kada su pogođeni kuk i koljeno. Upravo zato prevencija i rano prepoznavanje tegoba imaju izuzetnu važnost.
Uzroci i faktori rizika
Osteoartritis nastaje djelovanjem više međusobno povezanih faktora. Među najvažnijima su:
- životne navike i vrste fizičkih aktivnosti,
- genetska predispozicija,
- hormonalni uticaji,
- prethodne povrede i upale zglobova,
- prekomjerna tjelesna težina,
- poremećaji metabolizma, cirkulacije i nervnog sistema.
Bolest se dijeli na primarni i sekundarni oblik. Primarni nastaje bez jasnog vanjskog uzroka, osim u rijetkim slučajevima porodičnog javljanja (npr. Heberdenovi i Bouchardovi čvorići na malim zglobovima prstiju). Sekundarni oblici razvijaju se usljed poznatih uzroka: pretilosti, velikih i ponavljanih opterećenja zgloba, trauma, upalnih artritisa, deformiteta, vaskularnih poremećaja ili bolesti poput dijabetesa.
Prekomjerna tjelesna težina posebno opterećuje zglobove donjih ekstremiteta, dok loša ergonomija, dugotrajno sjedenje u nepovoljnim položajima i rad u stalno pogrbljenom stavu doprinose oštećenju hrskavice kuka, koljena i kičmenih zglobova.
Kako nastaje osteoartritis?
Degenerativni proces počinje na hrskavici – strukturi koja omogućava glatko klizanje zglobnih površina. Starenjem ili djelovanjem rizičnih faktora dolazi do oštećenja kolagenih vlakana, hrskavica gubi glatkoću, a zglobna tečnost više ne može dovoljno da je podmazuje. Usljed trenja hrskavica se stanjuje, kost ispod nje postaje zadebljana i reaktivna (subhondralna skleroza), a na rubovima zgloba stvaraju se koštane izbočine – osteofiti. Mogu se pojaviti i male cistične promjene u kosti.
Zbog upalne komponente smanjuje se viskoznost zglobne tečnosti, zglobna čahura mijenja svoju strukturu, ligamenti gube stabilizirajuću funkciju, a mišići oko zgloba slabe ili se skraćuju. Sve to dodatno povećava trenje i ubrzava propadanje struktura zgloba. Proces je postepen i traje godinama prije pojave prvih tegoba.
Epidemiologija
Učestalost osteoartritisa naglo raste nakon četrdesete godine života, a naročito u kasnijim dekadama. Jednako pogađa muškarce i žene, ali su određeni oblici, poput osteoartritisa malih zglobova šaka, češći u žena. Kod žena se češće javlja osteoartritis kuka nakon 55. godine, a koljena nakon 65. godine, dok se kod muškaraca najčešće javlja nakon 65. godine života.
Najčešće su zahvaćeni koljeno, kuk, vratni i slabinski dio kičme, mali zglobovi šaka i zglobovi stopala. U hladnijim klimatskim područjima bolest se registrira češće, dok utjecaj prehrane još nije dokazano povezan s razvojem osteoartritisa.
Simptomi i znakovi
Tipični simptomi uključuju:
bol u zglobu, najprije nakon dužeg opterećenja,
jutarnju ukočenost, koja se smanjuje razgibavanjem,
pojačanu bol pri promjeni vremena, posebno na hladnoću i vlagu,
zadebljanje zgloba, zbog tečnosti ili koštanih izbočina,
ograničenje pokreta,
umor i slabost okolnih mišića,
u slučaju kičme: moguć razvoj radikulopatije, mijelopatije ili kompresije arterija.
Iako hrskavica nema receptore za bol, tegobe nastaju zbog iritacije sinovijalne membrane, subhondralne kosti, istegnute kapsule, meniskalnih promjena, upale burzi i mišićnog spazma.
Principi liječenja
Liječenje osteoartritisa je složeno i uključuje kombinaciju nefarmakoloških, farmakoloških i, po potrebi, hirurških metoda. Najbolji rezultati postižu se kada se primjenjuju zajedno.
1. Edukacija i promjena životnih navika
Prvi korak obuhvata:
- održavanje optimalne tjelesne težine,
- pravilnu ergonomiju pri sjedenju, radu i podizanju tereta,
- izbjegavanje dubokog sjedenja, čučanja i klečanja,
- prilagođavanje visine namještaja i radnog prostora,
- balansiranje aktivnosti i odmora tokom faza pogoršanja.
Samopomoć podrazumijeva prepoznavanje signala tijela i pravovremeno smanjenje opterećenja.
2. Kineziterapija i fizikalna terapija
Redovno izvođenje medicinskih vježbi ima ključnu ulogu.
Program obično uključuje:
- vježbe istezanja i mobilizacije,
- jačanje mišića trupa i ekstremiteta,
- trening propriocepcije i stabilizacije,
- hodanje s postepenim povećavanjem distance,
- vježbe u vodi i plivanje.
Fizikalne procedure koje mogu ublažiti bol uključuju elektroanalgeziju, magnetoterapiju, termoterapiju, krioterapiju i tehnike manualne terapije.
Po potrebi se primjenjuju i ortopedska pomagala poput štapa, štaka, ortoza i ortopedske obuće.
3. Lijekovi
Kada nefarmakološke mjere nisu dovoljne, koriste se:
- paracetamol i nesteroidni antireumatici u najnižim efektivnim dozama,
- kombinacija tramadola i paracetamola kod jačih bolova,
- lokalni pripravci (masti, kreme, gelovi) koji se nanose 2–3 puta dnevno,
- injekcije kortikosteroida u zglob, do tri puta godišnje,
- hijaluronska kiselina, koja poboljšava podmazivanje i smanjuje upalu,
- prirodni suplementi poput glukozamina i hondroitina (efikasnost je varijabilna, ali mogu ublažiti tegobe kroz duži period).
4. Hirurško liječenje
Razmatra se samo kada bol postane stalna, ne reaguje na terapiju i ozbiljno ograničava svakodnevne aktivnosti.
Mogućnosti uključuju:
- artroskopiju,
- korektivne osteotomije,
- ugradnju endoproteze (umjetnog zgloba),
- artrodezu (ukočenje zgloba) u krajnjim slučajevima.