Da li je moguće živjeti ispunjen život čak i kad ste hendikepirani, bolesni, povrijeđeni? Potvrdan odgovor na ovo pitanje pružiće okupacioni terapeuti, pripadnici relativno nove profesije čiji je moto - izvući najviše od života.
Oni pomažu pacijentima korak po korak, učeći ih da obave svakodnevne aktivnosti bez obzira na bolest, povrede, stanje, hendikep. Tri glavne grupe sa kojima rade okupacioni terapeuti su djeca sa posebnim potrebama, pacijenti sa povredama i stariji ljudi koji su počeli da osjećaju fizičke i kognitivne promjene. Prvoj grupi terapeuti pomažu da aktivno učestvuju u školi i društvu, drugoj da se oporave i povrate sposobnosti, a trećoj da što više iskoriste preostale potencijale.
Na spisku aktivnosti Američkog društva okupacionih terapeuta nalaze se najosnovnije od kupanja, odlaska u toalet, oblačenja, konzumiranja obroka, lične higijene, što je posebno važno u slučaju pacijenata koji su preživjeli moždani udar. U situacijama kad pacijentu treba vratiti motoričke sposobnosti, posao okupacionog terapeuta blizak je radu fizioterapeuta. Ali, sličnost se može naći i sa psihologom. Pa tako, među aktivnostima za koje je zadužen ovaj stručnjak, nalaze se i učenje mališana kako da lakše savladaju gradivo, ali i priprema za penziju starijih ljudi koji sa godinama počinju da osjećaju pad svojih sposobnosti. Posao okupacionog terapeuta je da uz pomoć pacijenta organizuje njegovo slobodno vrijeme, pomogne mu da pronađe odgovarajući hobi, ali i osposobi vještinama za učestvovanje u društvu.
Sve je počelo još u staroj Grčkoj. U prvom vijeku prije nove ere, grčki ljekar Asklepiades inicirao je liječenje pacijenata sa mentalnim bolestima pomoću terapeutskih kupanja, masaža, vježbi i muzike. Kasnije, rimski Celzus je prepisivao muziku, putovanja, razgovor i vježbanje svojim pacijentima. Ipak, do srednjeg vijeka, korišćenje ovih metoda bilo je veoma rijetko.
Korijeni moderne okupacione terapije leže u 18. vijeku, u dobu prosvjetiteljstva. Profesija je zvanično proglašena 1920. godine, da bi 1989. godine bila osnovana i nauka koja se ovim bavi. Danas se izučava na univerzitetima širom svijeta. Mali procenat terapeuta i dalje radi isključivo sa mentalno oboljelima, dok se većina preusmjerila na pacijente kojima je potrebna druga vrsta pomoći.
Okupaciona terapija je bacila rukavicu u lice zvaničnoj medicini tvrdeći da disfunckija organizma nije samo fizičke prirode, već je izaziva kompleksna kombinacija društvenih, ekonomskih i bioloških razloga. Partnerstvo između pacijenta i terapeuta ključno je u liječenju. Dobar terapeut pokušaće da otkrije koji pristup određenom pacijentu najviše odgovara polazeći od teze da nismo svi isti. Pa tako, umjesto pitanja "Šta vam fali?", koje očekujemo u klasičnoj ordinaciji, okupacioni terapeuti postaviće pitanje "Šta vam znači?" pokušavajući da otkriju šta je najvažnije u životu svakog pacijenta i usmjerivši fokus na tu oblast.
Bliska okupacionoj je art terapija, specifična forma psihoterapije koja od pacijenata traži da izraze svoja osjećanja na kreativan način, crtanjem, slikanjem, pravljenjem kolaža, fotografisanjem. Osim toga, pokazala se djelotvornom u oslobađanju od stresa i poboljšanju samopouzdanja. Talenat je nebitan, a terapeuti su tu da pomognu pacijentima da se kreativno izraze, ali i da protumače značenja njihovih "umjetničkih" djela. Potencijalni pacijenti su ljudi koji se suočavaju sa bolešću, traumom, depresijom ili životnim promjenama.
Mada se ljudi liječe umjetnošću otkako je svijeta, art terapija je počela da se uobličava polovinom 20. vijeka, prvo u zemljama engleskog govornog područja, odakle se širila po drugim državama. Kumovao joj je britanski umjetnik Adrijan Hil koji je skovao termin 1942. godine dok se oporavljao od tuberkuloze u sanatorijumu. Otkrivši terapeutsko dejstvo crtanja i slikanja, Hil je govorio da vrijednost art terapije leži u tome što ima moć da potpuno obuzme um, kao i prste, čime oslobađa kreativnu energiju često inhibiranu u pacijentu. Tako se, pisao je Hil u knjizi "Umjetnost nasuprot bolesti", javlja jaka odbrana protiv životnih nedaća.
Brojne studije potvrdile su njenu efikasnost kod pacijenata sa gubitkom pamćenja zbog Alchajmerove bolesti, ljudi koji su preživjeli moždani udar, povrede mozga, depresiju, posttraumatski stresni sindrom, starenje.
Važno je istaći da art terapija nije učenje crtanja. Terapeut će rijetko tražiti od pacijenta da crta prizor koji vidi, akcenat je na unutrašnjem svijetu pojedinca, slikama, osjećanjima, mislima i idejama koje se u nama stvaraju. Nekada je važno ono što pacijent nacrta, a nekad je bitnije koje je boje iskoristio, gdje je smestio crtež, koliki je prostor upotrijebio, koja je debljina linije.
I kao što je Pablo Pikaso govorio da umjetnost čisti sa duše prašinu svakodnevnog života, tako i art terapeut prilazi svom pacijentu. Zadatak terapije nije da eliminiše bol, već da mu da glas, pruži način da bude izražena, objašnjava stručnjak za ovu oblast Stiven Levin.
- A samo izražavanje tegoba već doprinosi promjenu. Terapeut je umjetnik duše. Radi sa svima koji pate kako bi im pomogao da pronađu mjesto gde će smjestiti bol - zaključuje Levin.
Blagodeti rada u bašti
Terapija baštovanstvom takođe je prepoznata od starih vremena. U 19. vijeku, dr Bendžamin Raš, jedan od potpisnika američke Deklaracije nezavisnosti i "otac američke psihijatrije" bio je prvi u dokumentovanju pozitivnih efekata rada u bašti za mentalno oboljele pacijente. U 20. vijeku, ova vrsta terapije je počela da se koristi i kod ostalih pacijenata, a poslije Drugog svjetskog rata, njene prednosti osjetili su ratni veterani. Dokazano je da poboljšava pamćenje, kognitivne i jezičke sposobnosti i socijalizaciju, pa se preporučuje ljudima u trećem dobu. Ima dejstvo i u fizičkoj rehabilitaciji, pomaže jačanje mišića i poboljšava koordinaciju, ravnotežu i izdržljivost.