Rezervoar zaraze predstavljaju divlji mišoliki glodavci kod kojih virusi ne dovode do pojave simptoma
Hemoragijska groznica s bubrežnim sindromom, pozantija kao "mišja groznica", akutna je virusna bolest koja se manifestira temperaturom, krvarenjima i oštećenjem rada bubrega, a nerijetko zahtijeva i bolničko liječenje.
S obzirom na povremenu pojavu ove bolesti u vidu većeg broja slučajeva, neophodno je uvijek imati na umu preporučene mjere sprječavanja zaraze.
Premda je hemoragijska groznica s bubrežnim sindromom (HGBS) poznata još od davnine kao bolest s različitim nazivima, interes za nju naglo je porastao u Korejskom ratu (1951. - 1954. godine) kada se pojavila u obliku velike epidemije i "pokosila" gotovo tri hiljade vojnika Ujedinjenih naroda.
Slična bolest s različitim kliničkim manifestacijama opisana je širom svijeta, pa se prema preporuci Svjetske zdravstvene organizacije od 1982. godine naziva jedinstvenim imenom.
Radi se o akutnoj zoonozi endemskoj u Evropi i Aziji od koje godišnje u svijetu oboli između 150 i 200 hiljada ljudi, s izraženom tendencijom porasta novooboljelih. Uzročnici HGBS-a su virusi Hantaan (ponajviše istočna Azija), Puumala (u Skandinaviji), Saaremaa (centralna Evropa i Skandinavija), Dobrava (najviše u našem području) i Seoul (širom svijeta) te spadaju u veliku porodicu Bunyaviridae i u rod Hantavirus, koji su ime dobili prema prvom izoliranom uzročniku ovog sindroma.
Rezervoar zaraze predstavljaju divlji mišoliki glodavci kod kojih virusi ne dovode do pojave simptoma, a svaki tip virusa u pravilu prenosi određena vrsta glodavca.
Čovjek se zarazi udisanjem aerosola inficiranog njihovim izlučevinama (poput mokraće, sline ili fecesa), pa je bolest zbog toga i dobila narodni naziv "mišja groznica". Do češćeg pobola obično dolazi u godinama velike brojnosti navedenih glodavaca (tzv. mišje godine) nakon prethodno blage zime, na šta mogu utjecati razni klimatski, prehrambeni i dijelom nepoznati faktori. Bitno je naglasiti da se infekcija ne prenosi među ljudima. Do širenja među glodavcima i posljedične zaraze čovjeka dolazi bez posredovanja vektora, ponajviše udisanjem kontaminiranog aerosola, a rjeđe konzumacijom zaražene vode i hrane. Pod najvećim su rizikom izletnici, poljodjelci, lovci, osobe koje profesionalno ili iz drugih razloga borave u šumskim predjelima te vojnici.
Dosad provedena istraživanja pokazuju da je, izuzev otoka i priobalja, gotovo čitavo područje Hrvatske endemsko za HGBS. Kod nas ovaj sindrom uzrokuju virusi Puumala i Dobrava, a glavni su rezervoari virusa riđa voluharica (Clethrionomys glareolus) te žutogrli (Apodemus flavicollis) i poljski miš (Apodemus agrarius), premda ovi uzročnici pokazuju sklonost adaptiranju i na druge glodavce, poput štakora. Prvi slučaj bolesti u Hrvatskoj dijagnosticiran je 1952. godine, a do 1995. godine registrirane su tek dvije manje epidemije. Tako je na Plitvičkim jezerima je 1967. godine izbila epidemija među 14 šumskih radnika (istovremeno je u Bosni i Hercegovini bilo 165 zahvaćenih osoba), a 1989. godine oboljeli su vojnici koji su boravili u prirodi blizu tadašnjeg vojnog aerodroma na Plesu.
U proljeće 1995. godine (upravo u periodu Domovinskog rata) došlo do razvoja epidemije koja je zahvatila 125 osobe (ratni uvjeti i inače pogoduju izbijanju i lakom širenju bolesti), a 2002. godine uslijedila je epidemija velikih razmjera s više od 400 oboljelih. Između navedenih razdoblja epidemije bolest se redovito javlja u sporadičnoj formi (do nekoliko desetaka slučajeva godišnje), ali takvi oblici bolesti su obično blaži i s često atipičnom kliničkom slikom. Ipak, trenutno javljanje bolesti u Hrvatskoj (ljeto 2017. godine) rezultiralo je i pojedinim smrtim slučajevima.
Klinička sumnja na ovaj sindrom postavlja se u pacijenata s vrućicom, pojavom krvarenja i bubrežnim zatajenjem, a koji su prije toga boravili u mogućem prirodnom žarištu bolesti. Naravno, sumnja se mora potvrditi dokazom virusa, njegovih antigena ili protivtijela u serumu bolesnika. Dokazivanje protivtijela klase IgM serološkom dijagnostikom obično je dostatno, budući da se ta protivtijela razvijaju već u prvim danima bolesti i sa sigurnošću označavaju akutnu hantavirusnu infekciju. Lančana reakcija polimeraze (PCR) se kod nas vrlo rijetko koristi u rutinskoj dijagnostici, a novije studije ukazuju i na mogućnost analize profila citokina kao biomarkera težine bolesti.
- izravnim ili posrednim kontaktom s izlučevinama (mokraća, izmet ili slina) zaraženih glodavaca, udisanjem aerosola ili prašine koja sadrži uzročnike
- unosom uzročnika iz izlučevina zaraženih glodavaca kroz oštećenu kožu ili sluznicu oka, nosa i usta onečišćenim rukama ili
- kontaminiranom ili zagađenom vodom ili hranom (kao npr. neoprani šumski plodovi)
- neposrednim kontaktom sa zaraženim glodavcima
Bolest se najčešće ne prenosi sa čovjeka na čovjeka.
Mišja groznica je vezana uz izravan ili posredan dodir s divljim mišolikim glodavcima i njihovim izlučevinama, a do nešto češćeg obolijevanja ljudi obično dolazi u godinama velike brojnosti malih glodavaca (tzv. “mišje godine”). Na njihovu brojnost mogu utjecati razni promjenjivi ekološki čimbenici pa se često ne može u potpunosti objasniti niti prognozirati. Poznato je da obilje hrane pogoduje većem broju, dok dugotrajne zimske hladnoće smanjuju broj glodavaca.
Bolest se najčešće manifestira 1 do 2 sedmice nakon izlaganja inficiranoj izlučevini glodavca (vrlo rijetko inkubacija može trajati i do 8 tjedana) naglim nastupom visoke tjelesne temperature, praćene zimicom i jakom glavoboljom, nakon kojih slijede jaki bolovi u trbuhu i leđima, koji mogu biti praćeni mučninom i povraćanjem, zamućenim vidom te ponekad crvenilom lica i konjunktiva te osipom.
Kasniji se simptomi bolesti mogu manifestirati smanjenom količinom izlučivanja urina i razvitkom zatajenja bubrega, ali i naglim padom krvnog pritiska, pojavom krvarenja i razvojem stanja šoka.
Na osnovi opisanog se može zaključiti da su osobe koje zbog prirode posla ili rekreativno (šumski radnici, poljoprivrednici, lovci, planinari, izletnici i sl.) dugotrajno i učestalo dolaze u neposredan ili posredan kontakt s malim divljim glodavcima najizloženiji njihovu aerosolu pa mogu biti i najizloženiji ovoj zarazi.
Važno je napomenuti da se čovjek može zaraziti i u zatvorenim prostorima u kojima mogu boraviti glodavci i gdje može biti velika koncentracija uzročnika u prašini (podrumske prostorije, garaže, tavani, ostave i dr.)
Iako rizik od obolijevanja ljudi postoji, na sreću je razmjerno malen prema proširenosti boravka ljudi u prirodi bilo zbog profesionalnih razloga, bilo zbog rekreacije te se ova bolest u ljudi relativno rijetko javlja.