Intervju za ČuvajZdravlje.ba

Um može sabotirati i najupornije: Psihologinja otkriva šta nas zaista sprečava da treniramo

Autor: ČuvajZdravlje.ba
Disciplina, plan treninga i pravilna ishrana često se navode kao ključni faktori za postizanje željene forme. 

Ipak, jedan važan aspekt nerijetko ostaje u drugom planu – naše mentalno zdravlje. Zašto ponekad imamo fizičku snagu za trening, ali nam nedostaje volje da ustanemo s kauča? Kako stres, nerealna očekivanja i poređenje s drugima utiču na naš odnos prema vlastitom tijelu?

O tome smo razgovarali s Miroslavom Marjanović, psihologinjom, integrativnom psihoterapeutkinjom za djecu i adolescente i EMDR praktičarkom, koja iza sebe ima dugogodišnje iskustvo u oblasti mentalnog zdravlja i psihosocijalne podrške. Osnivačica je psihološkog savjetovališta Psihovita, a u svom radu poseban značaj pridaje emocionalnom razumijevanju, samospoznaji i ličnom razvoju.

Za ČuvajZdravlje.ba govorila je o povezanosti mentalnog i fizičkog zdravlja, unutrašnjim blokadama koje nas sprečavaju da budemo dosljedni, utjecaju stresa na motivaciju, ali i o tome kako izgraditi zdraviji odnos prema treningu i vlastitom tijelu.

Često kažemo da je za dobre rezultate u treningu najvažnija disciplina. Koliko je, zapravo, važan naš mentalni sklop i može li se desiti da tijelo bude spremno za trening, ali da nas um sabotira?

Miroslava: Mi često tretiramo tijelo kao mašinu, zaboravljajući da je svaki naš mišić, svaki pokret i svaki korak na traci zapravo direktna projekcija onoga što se dešava u našem umu.

Disciplina jeste važan alat, ali bez svjesnog i usklađenog mentalnog sklopa postaje samo još jedan oblik unutrašnjeg pritiska.

Naravno da se dešava da je tijelo odmorno, mišići spremni, a da nas um u potpunosti sabotira. Um je naš glavni čuvar energije. Kada osjeti da ulazimo u zonu nelagode, neizvjesnosti ili promjene, aktivira se kako bi nas „zaštitio“, često tako što će nam ponuditi hiljadu izgovora da ostanemo na kauču.

Sabotaža nije znak lijenosti. To je najčešće glas našeg unutrašnjeg sistema koji je preopterećen, koji nosi previše briga ili kojem nedostaje dublji, suštinski smisao u onome što radi. Kada pomirimo ono što mislimo i ono što osjećamo, tijelo prestaje pružati otpor.

Mnoge žene krenu trenirati s velikom motivacijom, a onda nakon nekoliko sedmica odustanu. Šta se u tom periodu najčešće dešava u našoj glavi i kako prevazići trenutak kada nam trening postane obaveza, a ne zadovoljstvo?

Miroslava: Početni entuzijazam obično pokreću energija novosti i adrenalin, želja za promjenom, potreba da „nešto uradimo za sebe“ ili pritisak okoline. Međutim, kada taj početni val splasne, suočavamo se sa svakodnevicom. U našoj glavi tada dolazi do sudara između nerealnih očekivanja i stvarnih životnih mogućnosti.

Često sebi postavimo preoštre ciljeve, poput svakodnevnih treninga u trajanju od sat vremena, pa naš um trening počne doživljavati kao još jednu obavezu na ionako pretrpanom spisku „moranja“.

Kada trening postane obaveza, gubi se njegova terapeutska vrijednost. Da bismo prevazišli tu krizu, ključno je da promijenimo perspektivu: umjesto da trening bude zadatak koji moramo „odraditi“, trebamo ga ponovo doživjeti kao potrebu, vrijeme koje posvećujemo sebi, prostor u kojem dišemo i oslobađamo se napetosti.

Ponekad je taj prelaz lakši uz određenu fleksibilnost. Ako nemate snage za cijeli trening, uradite deset minuta istezanja ili prošetajte. Važnije je sačuvati kontinuitet nego robovati rigidnim planovima.

Stres je postao dio svakodnevice, a često ga zanemarujemo kada govorimo o fizičkoj formi. Na koji način stres utiče na naše tijelo, motivaciju i rezultate koje pokušavamo postići treningom?

Miroslava: Stres je tihi saboter svake transformacije. Kada smo pod hroničnim stresom, naš nervni sistem neprestano je u stanju „borbe ili bijega“, a tijelo izloženo pojačanom lučenju hormona poput kortizola i adrenalina. U takvom stanju organizam ne doživljava trening nužno kao priliku za napredak i rad na sebi, već ga može prepoznati kao dodatno opterećenje.

Posljedica toga može biti pojačana napetost u tijelu, otežan oporavak i osjećaj iscrpljenosti. Energija se troši na suočavanje sa stresom, umjesto da je imamo dovoljno za aktivnosti kojima želimo graditi svoju formu.

Kada je riječ o motivaciji, stres nas može potpuno iscrpiti. Kada nam je emocionalni rezervoar prazan, posljednje što nam treba jeste još jedan napor. Zato se često nađemo u začaranom krugu: pod stresom smo, preskačemo treninge, zbog toga se osjećamo krivima, a ta krivica dodatno povećava stres.

Izlazak iz ovog kruga počinje saosjećanjem prema sebi i prihvatanjem činjenice da je ponekad najbolji trening upravo dubok odmor i regulacija nervnog sistema.

Koliko su nerealna očekivanja i stalno poređenje s drugima prepreka na putu do željene forme? Kako naučiti da treniramo zbog sebe, a ne zbog slike koju želimo pokazati drugima?

Miroslava: Poređenje s drugima kradljivac je životne radosti, pa tako i radosti kretanja. Kada na društvenim mrežama ili u svojoj okolini gledamo iskrivljene slike „savršenih“ tijela i života, naš mozak automatski postavlja standarde koji su biološki i životno neodrživi za nas. U tom poređenju gubimo kontakt sa svojim autentičnim tijelom.

Treniranje zbog očekivanja drugih ljudi uvijek donosi unutrašnju napetost jer se oslanjamo na vanjsku potvrdu, a ona je nestalna i nikada nije dovoljna.

Da bismo se ponovo okrenuli sebi, moramo promijeniti fokus – sa izgleda na osjećaj. Zapitajte se: Kako se moje tijelo osjeća nakon ovih vježbi? Da li se osjećam življe, stabilnije i snažnije u vlastitoj koži?

Kada trening postane poklon našem tijelu za sve ono što svakodnevno čini za nas, a ne kazna za ono što mislimo da mu nedostaje, mijenja se apsolutno sve.

Dešava se da imamo dane kada smo umorne, bezvoljne i kada nam se čini da nemamo snage ni za najjednostavniji trening. Kako prepoznati razliku između potrebe za odmorom i trenutka kada nas zapravo koče unutrašnje blokade?

Miroslava: Ovo je jedno od najvažnijih pitanja s kojima se susrećemo jer je tanka linija između nježnosti prema sebi i popuštanja obrascu izbjegavanja.

Razliku možemo osjetiti kroz tijelo i kvalitet umora. Tjelesni umor je dubok i težak, obično praćen fizičkom iscrpljenošću nakon napornog dana, nedostatkom sna ili hormonskim oscilacijama. Tada tijelo doslovno traži odmor, tišinu i regeneraciju, i to moramo poštovati bez grižnje savjesti.

S druge strane, unutrašnja blokada ili mentalni otpor često se manifestuju kao vrtlog misli, apatija i bezvoljnost praćena unutrašnjim nemirom.

Najbolji test je pravilo „pet minuta“: dozvolite sebi da obučete opremu i počnete lagano, uz dogovor sa sobom da trening slobodno možete prekinuti ukoliko se nakon pet ili deset minuta tijelo i um ne pokrenu.

Najčešće se, kada pređemo početnu mentalnu barijeru, energija pokrene. Međutim, ako je tijelo zaista reklo „stani“, to ćemo osjetiti kao mirno prihvatanje, a ne kao grčevitu grižnju savjesti.

Može li trening postati način na koji se nosimo sa stresom i negativnim emocijama ili postoji opasnost da fizičku aktivnost koristimo kao bijeg od problema s kojima se ne želimo suočiti?

Miroslava: Fizička aktivnost može biti jedan od najmoćnijih prirodnih alata za samoregulaciju i oslobađanje od nakupljene emocionalne napetosti. Kroz pokret zapravo fizički „izbacujemo“ stres i vraćamo se u sadašnji trenutak.

Međutim, opasnost postoji onda kada trening prestane biti kanal za oslobađanje i postane kompulzivni štit, odnosno sredstvo za bijeg od stvarnosti.

Ako primijetite da vježbate isključivo zato što ne možete podnijeti tišinu u vlastitoj glavi, ako vas obuzima panika i krivica pri pomisli na samo jedan propušteni dan ili ako trening koristite kako biste izbjegli teške razgovore, emocionalne probleme i suočavanje sa životom, tada fizička aktivnost gubi svoju iscjeljujuću moć.

Zdrav odnos prema treningu podrazumijeva fleksibilnost: da možemo vježbati sa strašću, ali i mirno sjediti na kauču kada nam život donosi neke druge, emocionalno zahtjevnije zadatke.

Kada govorimo o dugoročnim rezultatima, često se fokusiramo na plan treninga, ishranu i disciplinu. Šta bismo, iz perspektive psihologije, trebali promijeniti u svom načinu razmišljanja kako bismo izgradili trajnu i zdravu povezanost s vlastitim tijelom?

Miroslava: Iz perspektive psihologije, uspjeh promjene leži u napuštanju kulture „rata sa vlastitim tijelom“. Decenijama učimo da tijelo moramo korigovati, kontrolisati i tjerati na poslušnost, kao da je ono naš neprijatelj.

Ono što trebamo promijeniti jeste prelazak sa kontrole na povezanost. To znači njegovati unutrašnji dijalog ispunjen toplinom i prihvatanjem, umjesto samokritikom.

Kada zavolimo svoje tijelo takvo kakvo jeste u ovom trenutku, paradoksalno, tek tada stvaramo unutrašnji prostor u kojem se ono može prirodno mijenjati.

Dugoročni i zdravi rezultati nisu posljedica nezadovoljstva odrazom u ogledalu, već dubokog poštovanja prema vlastitom zdravlju, miru i životu.

© Copyright 2005. - 2026. Radio M Media Group.
Sva prava zadržana.
Dizajn i programiranje: Lampa.ba