Ozempic i slični lijekovi: Zašto neki gube više kilograma, a drugi manje
Lijekovi za mršavljenje (agonisti), poput Ozempic, Mounjaro i Zepbound, promijenili su pristup liječenju gojaznosti i kontroli tjelesne težine.
Međutim, ovi lijekovi ne djeluju jednako kod svih pacijenata. Kod nekih osoba gubitak tjelesne težine je manji od 5%, dok drugi izgube i više od 20% svoje tjelesne mase.
Istraživači iz neprofitnog instituta 23andMe Research Institute navode da genetika može igrati važnu ulogu u tome zašto ovi GLP-1 lijekovi djeluju različito, uključujući i razlike u pojavi nuspojava.
„Tržište je preplavljeno različitim lijekovima i programima za mršavljenje, ali se pristup liječenju često svodi na pokušaje i pogreške“, izjavila je Noura Abul-Husn, glavna medicinska direktorica 23andMe Research Institute.
„To može dovesti do toga da ljudi ulaze u terapiju s velikom nesigurnošću i nerealnim očekivanjima u vezi s učinkom i mogućim nuspojavama.“
GLP-1 receptor agonisti su grupa lijekova koji pomažu da se osoba osjeća sitijom duže vrijeme, tako što imitiraju djelovanje GLP-1 hormona koji se prirodno stvara u tijelu i pomaže u regulaciji apetita i šećera u krvi.
Studija, objavljena u časopisu Nature, analizirala je genetske markere i iskustva pacijenata koji su koristili GLP-1 lijekove. Istraživači su identifikovali određene genetske varijante koje mogu objasniti zašto ljudi različito reaguju na terapiju protiv gojaznosti.
Analizirani su podaci gotovo 28.000 ispitanika koji su barem jednom koristili ove lijekove. Prosječno trajanje terapije bilo je oko 8,3 mjeseca.
Utvrđeno je da je jedna varijanta u GLP1R genu povezana s boljim učinkom lijekova. Osobe koje su imale jednu kopiju ove genetske varijante izgubile su u prosjeku oko 0,76 kilograma više tokom osam mjeseci terapije u odnosu na one bez te varijante.
Druga varijanta u GIPR receptoru bila je povezana s mučninom i povraćanjem kod osoba koje su koristile tirzepatid (poput Mounjara ili Zepbounda), ali nije uticala na ukupni gubitak težine.
Genetika nije jedini faktor
Autori studije smatraju da ovi rezultati otvaraju vrata personalizovanom pristupu liječenju, ali naglašavaju da su genetski efekti ipak relativno mali i da su potrebna dodatna istraživanja.
Prema Marii Spreckley sa Univerziteta u Cambridgeu, rezultati pružaju biološki vjerodostojne dokaze da genetika ima određenu ulogu u razlici u reakciji na terapiju.
Međutim, ona ističe da je klinički značaj tih razlika ograničen, jer u prosječnim studijama lijekovi dovode do gubitka od oko 10 do 15% tjelesne mase, pa razlika manja od jednog kilograma po genetskoj varijanti nije velika u praksi.
Dodala je i da mnogo veći uticaj na rezultate imaju faktori poput pola, vrste lijeka, doze i trajanja terapije.
Stručnjaci smatraju da ovi nalazi otvaraju put prema preciznijoj medicini, gdje bi se na osnovu genetskog profila moglo predvidjeti ko će bolje reagovati na terapiju, a ko bi mogao imati izraženije nuspojave.