To činimo time što smo dosljedno prisutni i odgovaramo na njegove potrebe, kako filiološke (hrana, voda, higijena, fizički bezbjedno okruženje), tako i emocionalne (viđenost, uvažavanje, reflektovanje, adekvatan emocionalni odgovor odrasle osobe i drugo).
U odnosu na rana iskustva u porodici, a zatim i široj društvenoj sredini, dijete će prepoznavati svijet oko sebe kao prijateljski ili neprijateljski i njegova ličnost biće značajnim dijelom organizovana oko tog doživljaja.
Međutim, obezbjeđivanje sigurnosti ne znači da se zbog djeteta treba praviti da je život lakši nego što jeste.
Naprotiv, kreiranjem vještačke bajke oko djeteta često nanesemo više štete nego koristi.
Kako to radimo?
- Iz najbolje namjere, roditelji često govore djetetu, i to stalno i uvjereno, da je ono najljepše, najpametnije, najtalentovanije. „Ti ćeš sigurno biti najbolji đak. Niko nije kao ti!“
Dobro je i poželjno podsticati samopouzdanje, ali je u tome poželjno biti umjeren. Dijete će vrlo brzo krenuti u školu i tako, puno sebe, uvidjeti da ima još mnogo lijepe, pametne i talentovane djece – da ono nije posebno.
Ovo razočaranje nekoj djeci može nanijeti veću ranu nego što očekujemo.
Može se povući, zatvoriti u sebe, sa osjećajem niže vrijednosti. Može juriti uspjeh po svaku cijenu da bi zadovoljilo nametnutu ideju i patiti ako ne može da dostigne brilijantne rezultate.
Može prestati da vjeruje i u roditeljsku pohvalu koja je potrebna i u skladu sa rezultatima.
Umjesto toga, dovoljno je pohvaliti ono što je zaista izuzetno, pohvaliti i trud i napor kod unapređivanja vještina koje su u razvoju, skrenuti pažnju da negdje treba uložiti veći napor da bi rezultati bili bolji.
Možemo reći „Prelijepa si“ umjesto „Najljepša si“, reći „Pametan si“ umjesto „Ti si najpametniji“ i tako dalje.
Jednostavno, govoriti istinu na način koji je djetetu prijemčiv. „Bravo, lijepo si napisala slovo A, ali B se ne piše tako. Evo, pomoći ću ti.“
- Iz najbolje namjere, takođe štitimo djecu i kada to nije neophodno, trudeći se da se njima učini da je svijet izvor neograničenog zadovoljstva koje pada s neba.
„Moje dijete uvijek mora imati sve.“ „I kada nemam – stvoriću za njega.“
Dobro, ali zašto? Da li stvarno vjerujemo da će u životu uvijek biti svega? Da li će stvarno sve biti dostupno samo od sebe?
Umjesto toga, radije ponekad recite da nemate, čak i kada imate. Tolerancija na frustraciju će, i ovom slučaju, biti mnogo korisnija od lutke koja košta kao petina vaše plate.
Budite slobodni da objasnite djetetu kako ste svoju platu zaradili (ne stvaranjem slike o žrtvovanju već jednostavnim objašnjenjem da jedino rad i trud donose materijalnu dobit – reći ćete istinu).
- Zatim, zaista nije neophodno da naša djeca misle da smo svemogući. Poželjno je da svojim primjerom pokažemo da je u redu biti tužan, ranjiv, umoran, ljut.
Ovim, na neki način, djeci dajemo dozvolu da budu u kontaktu sa svojim osjećanjima. Šta dijete ima od uverenja da mama nikada nije tužna? To, naprosto, nije istina. Dovoljno je biti čovjek, kao i svi drugi ljudi.
Umjesto: „Nije mi ništa“ možemo reći „Tužna sam, ali sam dobro. Sve je u redu.“ Način ćemo, naravno, prilagoditi uzrastu.
Pogledajmo svoju djecu. Pogledajmo kakav život jeste – i dobar i loš, i fer i ne-fer, i težak i lak. Djeca zaslužuju da im pomognemo u razvijanju vještina za život kakav jeste. Sigurna sam da niko od nas ne želi da pošalje muzičara na binu, bez gitare i bez časova muzike. Zamislite kakav je to osjećaj... Očekivanja publike, očekivanja od sebe, spremna scena, a nema osnovnog alata da se očekivanja zadovolje. Taj osjećaj im ne želimo.
Samo polako i strpljivo!
Emina Daskalović, diplomirana geštalt psihoterapeutkinja
Članica Healthy Contact tima
https://healthy-contact.com/team/emina-daskalovic/
HEALTHY CONTACT DOO
https://healthy-contact.com