Šta sve treba znati o odlasku djeteta u bolnicu?

Odlazak u bolnicu je promjena svakodnevnog načina života, praćena neizvjesnošću i neugodnim emocionalnim stanjima zbog odvajanja od primarne sredine, zbog bolesti, straha od medicinskih postupaka i ishoda liječenja, zbog brojnih ograničenja, promjena navika te nepoznate okoline i događaja.

Djeca imaju specifično poimanje i vremena i bolesti pa se njihov odnos prema liječenju, ponašanje za vrijeme liječenja i doživljaj bolesti bitno razlikuju od načina na koji slične situacije proživljavaju odrasli.

Specifičnosti hospitalizacije djece

Kad je riječ o hospitalizaciji djece, važno je ukazati na specifičnosti koje je čine različitom od hospitalizacije odraslih.

Prije svega, to je dob djeteta, odnosno nivo kognitivnog razvoja. O dobi ovisi djetetovo poimanje bolesti i njegova reakcija na bolest i zahtjeve liječenja. O dobi također ovisi reakcija na odvajanje od roditelja i prilagodljivost na bolničku sredinu.

Doživljaj bolesti kod djece se veže na nezreli koncept shvaćanja vlastita stanja. Sve što se s njim događa, malo dijete povezuje sa svojim ponašanjem pa zbog toga djeca predškolske i rane školske dobi mogu bolest doživjeti kao kaznu za loše ponašanje. Djeca u dobi od osam do jedanaest godina objašnjavaju bolest najčešće u terminima zaraze, dok djeca starija od jedanaest godina mogu shvatiti fiziološke mehanizme bolesti.

Prilagodba na bolničku sredinu

Najnepovoljnijom dobi za hospitalizaciju smatra se dob od oko šest mjeseci do četiri godine.

U tom uzrastu, ako majke nisu zajedno s djecom u bolnici ili barem u svakodnevnim posjetama, većina djece prolazi tri faze prilagodbe na bolničku sredinu: fazu protesta, fazu očajanja i fazu prividne prilagodbe.

Tokom prve faze dijete vrišti, baca se, plače i na sve moguće načine prostestuje ne bi li vratilo majku. Ako protest nije ''vratio'' majku, dijete nakon nekoliko dana prelazi u fazu očajanja kad postaje motorički mirnije, povlači se, apatično je i poslušno pa se ta faza može pogrešno tumačiti kao početak prilagodbe.

Faza prividne prilagodbe nastupa ako malo dijete mora duže ostati u bolnici. U toj fazi djetetovo ponašanje čini se uobičajnim, dijete komunicira s okolinom, ali posljedice odvajanja vidljive su tek po povratku kući.

Dakle, što je dijete manje, teže će podnijeti odvojenost od roditelja (majke). Upravo odvojenost predstavlja najveći izvor stresa u hospitalizaciji djece i uzrokom je poteškoća u djetetovom emocionalnom i psihološkom razvoju pa su stoga posljedice hospitalizacije teže što je dijete manje.

Da bi se izbjegle psihološke i emocionalne poteškoće zbog odvajanja, ako to bolest i liječenje dopuštaju, treba odgoditi hospitalizaciju male djece. Ako to nije moguće, s djetetom u bolnicu treba primiti i majku.

Osim odvajanja, još je nekoliko faktora koji hospitalizaciju čine stresnom za dijete. To su strah od boli i povrede tijela (koji je inače normalan razvojni strah, ali se u uslovima hospitalizacije povećava), zatim izloženost nepoznatoj sredini i događajima i nesigurnost zbog ishoda liječenja.

Savjetovanje i uključivanje roditelja
Odlazak u bolnicu predstavlja stres za cijelu obitelj. Zato je u tim situacijama rad s roditeljima (savjetovanje roditelja) vrlo važan da bi se ublažili i njihovi problemi, tim više jer emocionalno stanje roditelja utječe na to kako se dijete osjeća.

Roditelje je važno informirati o prirodi bolesti djeteta, pružiti im potporu s ciljem umanjivanja njihove zabrinutosti i tjeskobe i dati im konkretne savjete u vezi s boravkom u bolnici i liječenjem.

Roditelji se uvažavaju kao aktivni sudionici u procesu njege i liječenja djeteta, a njihova uloga prepoznata je kao važan čimbenik koji uvelike pridonosi djetetovoj spremnosti na suradnju i konačnim rezultatima liječenja.

Uključivanje roditelja u njegu i liječenje djeteta podrazumijeva prethodnu edukaciju od strane medicinskog osoblja, što je važno i za nastavak njege i rehabilitacije koja slijedi nakon izlaska iz bolnice u slučajevima kad je ona potrebna.

Kako djetetu olakšati boravak u bolnici?

Postoji više načina da se djetetu olakša boravak u bolnici. Prije svega, to je provođenje adekvatne i pravovremene pripreme za dolazak u bolnicu i primjerena komunikacija s djetetom i njegovim roditeljima, a zatim i omogućavanje boravka roditelja u bolnici, bolnički okoliš prilagođen djeci, odgojno-obrazovni rad s djecom u bolničkim igraonicama i sobama, što manje promjene dnevne rutine kod manje djece, priprema za dijagnostičke i terapijske postupke koji očekuju dijete, organiziranje zabavnih aktivnosti, organizirane igre i sl.

Ako je odlazak u bolnicu unaprijed planiran, treba provesti pripremu djeteta za boravak u bolnici sa svrhom bolje prilagodbe djeteta. Sadržaj i način pripreme ovisit će o dobi djeteta, njegovom prethodnom iskustvu s liječenjem i o osobinama i potrebama pojedinog djeteta.

Dobro je da dijete prije dolaska na liječenje upozna prostor u kojem će boraviti i osoblje koje će o njemu brinuti jer se na taj način smanjuje tjeskoba zbog odlaska u bolnicu.

Vrlo je važno u pripremi naglasiti nužnost i razloge bolničkog liječenja te privremenost boravka u bolnici.

Dolazak u bolnicu: šta (ne) reći djetetu?

O bolnici, liječenju i zdravstvenom osoblju treba govoriti pozitivno da dijete odlazak u bolnicu ne bi shvatilo kao kaznu ili opasnost.
Djetetu ukratko objasniti šta će se s njim događati (mjerenje temperature, vađenje krvi, medicinski pregledi, snimanja i sl.).
Ne treba govoriti djetetu da ga ništa neće boljeti, nego ga treba uvjeriti da mu se želi pomoći, iako će mu ponekad biti teško.
Treba nastojati pred djetetom umanjiti osjećaj uznemirenosti i suzdržati se plakanja pred njim.
Ne smijemo lagati djeci o dužini trajanja boravka u bolnici jer je to često unaprijed teško znati, a kažemo li mu nešto što se neće pokazati istinitim, izgubit ćemo djetetovo povjerenje pa će ono hospitalizaciju doživjeti kao napuštanje, prevaru ili kaznu.

Šta (ne) treba napraviti?

Zajedno s djetetom treba pripremiti njegove stvari i ponijeti njegovu najdražu igračku jer će ona umanjiti osjećaj odvojenosti od kuće i roditelja. Roditelji trebaju ostati s djetetom dok se ono smjesti u krevetić jer će to pridonijeti osjećaju djetetove sigurnosti da roditelji znaju gdje se ono nalazi i gdje će ga naći.

Kad roditelji dijete dovedu na odjel, nikako ne smiju otići a da se ne pozdrave s djetetom i ne kažu mu kad će ponovo doći i da će ga odvesti kući čim se izliječi. Koliko god dijete bilo uznemireno, ono će zapamtiti riječi roditelja jer njima najviše vjeruje.

Roditelji trebaju nastojati uspostaviti dobru komunikaciju sa zdravstvenim osobljem koje se brine o djetetu jer će ono tada imati više povjerenja u osoblje.

Roditelji trebaju pokušati ostati mirni kad su zabrinuti i uplašeni jer to djetetu ulijeva sigurnost i donosi smirenje.

Kako se (ne) ponašati dok je dijete u bolnici?

Dijete treba posjećivati svaki dan, zato što su mu tada roditelji najpotrebniji.

Ako ga roditelji ne mogu posjećivati svaki dan, treba dogovoriti da ga posjećuje neka djetetu poznata osoba. Redovni posjeti, čak i ako su kratki, bolji su od jednog dana bez posjeta. Djeca koja nemaju posjete uskoro postaju naizgled mirna, ali to nije znak dobre prilagodbe već često znak duboke tuge.
Važno je ne obećavati djetetu ono što se ne može ispuniti jer je u takvim okolnostima dijete na to još osjetljivije.