Osteoartritis – degenerativna bolest zglobova

Nakon kardiovaskularnih bolesti, ovo je drugi najčešći uzrok hronične onesposobljenosti, posebno kada su pogođeni kuk i koljeno. Upravo zato prevencija i rano prepoznavanje tegoba imaju izuzetnu važnost.

Uzroci i faktori rizika

Osteoartritis nastaje djelovanjem više međusobno povezanih faktora. Među najvažnijima su:

• životne navike i vrste fizičkih aktivnosti,
• genetska predispozicija,
• hormonalni uticaji,
• prethodne povrede i upale zglobova,
• prekomjerna tjelesna težina,
• poremećaji metabolizma, cirkulacije i nervnog sistema.

Bolest se dijeli na primarni i sekundarni oblik. Primarni nastaje bez jasnog vanjskog uzroka, osim u rijetkim slučajevima porodičnog javljanja (npr. Heberdenovi i Bouchardovi čvorići na malim zglobovima prstiju). Sekundarni oblici razvijaju se usljed poznatih uzroka: pretilosti, velikih i ponavljanih opterećenja zgloba, trauma, upalnih artritisa, deformiteta, vaskularnih poremećaja ili bolesti poput dijabetesa.

Prekomjerna tjelesna težina posebno opterećuje zglobove donjih ekstremiteta, dok loša ergonomija, dugotrajno sjedenje u nepovoljnim položajima i rad u stalno pogrbljenom stavu doprinose oštećenju hrskavice kuka, koljena i kičmenih zglobova.

Kako nastaje osteoartritis?

Degenerativni proces počinje na hrskavici – strukturi koja omogućava glatko klizanje zglobnih površina. Starenjem ili djelovanjem rizičnih faktora dolazi do oštećenja kolagenih vlakana, hrskavica gubi glatkoću, a zglobna tečnost više ne može dovoljno da je podmazuje. Usljed trenja hrskavica se stanjuje, kost ispod nje postaje zadebljana i reaktivna (subhondralna skleroza), a na rubovima zgloba stvaraju se koštane izbočine – osteofiti. Mogu se pojaviti i male cistične promjene u kosti.

Zbog upalne komponente smanjuje se viskoznost zglobne tečnosti, zglobna čahura mijenja svoju strukturu, ligamenti gube stabilizirajuću funkciju, a mišići oko zgloba slabe ili se skraćuju. Sve to dodatno povećava trenje i ubrzava propadanje struktura zgloba. Proces je postepen i traje godinama prije pojave prvih tegoba.

Epidemiologija

Učestalost osteoartritisa naglo raste nakon četrdesete godine života, a naročito u kasnijim dekadama. Jednako pogađa muškarce i žene, ali su određeni oblici, poput osteoartritisa malih zglobova šaka, češći u žena. Kod žena se češće javlja osteoartritis kuka nakon 55. godine, a koljena nakon 65. godine, dok se kod muškaraca najčešće javlja nakon 65. godine života.

Najčešće su zahvaćeni koljeno, kuk, vratni i slabinski dio kičme, mali zglobovi šaka i zglobovi stopala. U hladnijim klimatskim područjima bolest se registrira češće, dok utjecaj prehrane još nije dokazano povezan s razvojem osteoartritisa.

Simptomi i znakovi

Tipični simptomi uključuju:

bol u zglobu, najprije nakon dužeg opterećenja,
jutarnju ukočenost, koja se smanjuje razgibavanjem,
pojačanu bol pri promjeni vremena, posebno na hladnoću i vlagu,
zadebljanje zgloba, zbog tečnosti ili koštanih izbočina,
ograničenje pokreta,
umor i slabost okolnih mišića,
u slučaju kičme: moguć razvoj radikulopatije, mijelopatije ili kompresije arterija.

Iako hrskavica nema receptore za bol, tegobe nastaju zbog iritacije sinovijalne membrane, subhondralne kosti, istegnute kapsule, meniskalnih promjena, upale burzi i mišićnog spazma.

Principi liječenja

Liječenje osteoartritisa je složeno i uključuje kombinaciju nefarmakoloških, farmakoloških i, po potrebi, hirurških metoda. Najbolji rezultati postižu se kada se primjenjuju zajedno.

1. Edukacija i promjena životnih navika

Prvi korak obuhvata:

• održavanje optimalne tjelesne težine,
• pravilnu ergonomiju pri sjedenju, radu i podizanju tereta,
• izbjegavanje dubokog sjedenja, čučanja i klečanja,
• prilagođavanje visine namještaja i radnog prostora,
• balansiranje aktivnosti i odmora tokom faza pogoršanja.

Samopomoć podrazumijeva prepoznavanje signala tijela i pravovremeno smanjenje opterećenja.

2. Kineziterapija i fizikalna terapija

Redovno izvođenje medicinskih vježbi ima ključnu ulogu.

Program obično uključuje:

• vježbe istezanja i mobilizacije,
• jačanje mišića trupa i ekstremiteta,
• trening propriocepcije i stabilizacije,
• hodanje s postepenim povećavanjem distance,
• vježbe u vodi i plivanje.

Fizikalne procedure koje mogu ublažiti bol uključuju elektroanalgeziju, magnetoterapiju, termoterapiju, krioterapiju i tehnike manualne terapije.

Po potrebi se primjenjuju i ortopedska pomagala poput štapa, štaka, ortoza i ortopedske obuće.

3. Lijekovi

Kada nefarmakološke mjere nisu dovoljne, koriste se:

• paracetamol i nesteroidni antireumatici u najnižim efektivnim dozama,
• kombinacija tramadola i paracetamola kod jačih bolova,
• lokalni pripravci (masti, kreme, gelovi) koji se nanose 2–3 puta dnevno,
• injekcije kortikosteroida u zglob, do tri puta godišnje,
• hijaluronska kiselina, koja poboljšava podmazivanje i smanjuje upalu,
• prirodni suplementi poput glukozamina i hondroitina (efikasnost je varijabilna, ali mogu ublažiti tegobe kroz duži period).

4. Hirurško liječenje

Razmatra se samo kada bol postane stalna, ne reaguje na terapiju i ozbiljno ograničava svakodnevne aktivnosti.

Mogućnosti uključuju:

• artroskopiju,
• korektivne osteotomije,
• ugradnju endoproteze (umjetnog zgloba),
• artrodezu (ukočenje zgloba) u krajnjim slučajevima.