Dijete povraća ili se guši kada vidi određenu hranu? Stručnjaci objašnjavaju zašto

Međutim, kod pojedine djece problem može biti mnogo složeniji. Hrana im ne mora biti samo neprivlačna – njen miris, izgled, tekstura ili čak samo prisustvo na stolu može izazvati snažnu nelagodu.

Nova studija objavljena u časopisu JAMA Pediatrics, koja je obuhvatila više od 35.000 djece, ukazuje na to da trajno restriktivan odnos prema hrani ima i značajnu genetsku komponentu. Procijenjeno je da nasljedni faktori učestvuju u takvom ponašanju s oko 8 do 16 posto.

Oko šest posto djece iz istraživanja imalo je obrazac izrazito ograničene ishrane koji se zadržao od ranog djetinjstva do školskog uzrasta. Kod dodatnih šest posto pojavili su se klinički pokazatelji poput problema s napredovanjem ili nedostatka određenih nutrijenata.

Zato svako odbijanje hrane ne treba automatski pripisivati tvrdoglavosti.

Neka djeca drugačije doživljavaju miris, okus i teksturu

Prije nego što hrana uopće dođe do usta, dijete je već registruje. Vidi je, osjeti njen miris, dodirne je i procjenjuje njenu teksturu.

Kod djece koja imaju izraženiju senzornu osjetljivost, upravo ti podražaji mogu biti dovoljni da izazovu negativnu reakciju. Istraživanje je, između ostalog, izdvojilo gen ADCY3, koji je povezan s izbirljivim jedenjem i procesima vezanim za njuh.

Zbog toga neka djeca mogu odbiti određenu namirnicu prije nego što je uopće probaju. U težim slučajevima može im smetati i sama blizina hrane, a reakcije mogu uključivati mučninu, povraćanje, gušenje ili odbijanje da je dodirnu.

Nije svaka poteškoća s hranom ista

Prema stručnjacima citiranim u istraživanju, restriktivno jedenje može imati različite uzroke, a kod jednog djeteta može biti prisutno više njih istovremeno.

Senzorne poteškoće javljaju se kada dijete izrazito reaguje na izgled, miris, okus, dodir ili teksturu određene hrane.

Motoričke poteškoće mogu se ogledati u problemima sa žvakanjem. Dijete može dugo žvakati ili se oslanjati na manje zreo obrazac pokreta jezika i vilice, zbog čega mu tvrđa ili zahtjevnija hrana postaje problem.

Treća mogućnost povezana je s apetitom i strahom od jela. Neka djeca jednostavno rijetko osjećaju glad, dok se kod druge djece strah može pojaviti nakon neugodnog iskustva, poput ranijeg gušenja.

Upravo zato univerzalna metoda „samo probaj jedan zalogaj“ ne mora funkcionisati.

Pritisak za stolom može napraviti dodatni problem

Ako dijete novu hranu doživljava kao nešto neugodno ili zastrašujuće, insistiranje može dodatno pojačati otpor.

Umjesto da se odmah očekuje da dijete pojede namirnicu, stručnjaci preporučuju postepeno približavanje. Prvi korak može biti da hrana samo bude na stolu. Nakon toga dijete je može posmatrati, dodirnuti, pomjeriti viljuškom, pomirisati, a tek kasnije pokušati staviti u usta.

Cilj je da se smanji osjećaj pritiska i da dijete postepeno stekne toleranciju na hranu.

Kuhinja može postati mjesto za upoznavanje s hranom

Jedan od načina da se dijete približi namirnicama jeste uključivanje u pripremu obroka.

Ne mora odmah jesti ono što priprema. Može rezati bananu, posipati sir, miješati sastojke ili pomagati oko hrane koju već prihvata. Na taj način postepeno dolazi u kontakt i s drugim namirnicama.

Korisna može biti i igra bez obaveze da se hrana pojede. Različite teksture, poput pire krompira ili želea, mogu se koristiti kroz jednostavne aktivnosti. Bockanje viljuškom, miješanje, mazanje ili hvatanje hrane također mogu pomoći djetetu da se navikne na njen dodir i izgled.

Ako je problem žvakanje, važna je tekstura hrane

Kod djece koja imaju motoričke poteškoće s hranjenjem, potrebno je obratiti pažnju na način na koji žvaču.

Postepeno uvođenje različitih tekstura može biti dio rada na tim vještinama. U izvornom pristupu stručnjakinja navodi i glodalice za vježbanje žvakanja te namirnice poput celera ili sušenog manga.

Prema njenom objašnjenju, razvoj mišića koji učestvuju u hranjenju povezan je i s njihovom funkcijom u govoru. Očekuje se da dijete do otprilike treće godine razvije zreliji obrazac žvakanja.

Ako se nakon tog perioda primijete i određene poteškoće u govoru, poput izostavljanja završetaka riječi, moguće je da motoričke teškoće pri hranjenju budu dio šire razvojne slike.

Kada ponuditi novu hranu?

Kod djece koja jednostavno nemaju veliki apetit, vrijeme obroka također može napraviti razliku.

Ako dijete najbolje jede ujutro, tada je moguće pokušati ponuditi novu namirnicu, dok se tokom ručka i večere više pažnje može posvetiti tome da dijete dobije dovoljno hrane koju već prihvata.

Nova namirnica može se ponuditi i kao mala užina između glavnih obroka, umjesto da se tokom većeg obroka stvara dodatni pritisak.

Kada izbirljivost više nije samo izbirljivost?

Jedan od važnih pokazatelja jeste rast djeteta.

Prema podacima navedenim u tekstu, između 18 i 29 posto djece s dugotrajnim restriktivnim obrascima ishrane imalo je i kliničke pokazatelje poput problema s napredovanjem. Kod njih su češće zabilježene i poteškoće s govorom, motorikom i pažnjom.

Roditelji bi trebali obratiti pažnju ako dijete počne zaostajati na krivulji rasta, djeluje izrazito bezvoljno ili postoje znakovi nutritivnog nedostatka.

Važno je reagovati i ako se često žali na bolove u stomaku. Istraživanje je pokazalo povezanost s gastrointestinalnim stanjima, a takve probleme je potrebno riješiti prije pokušaja širenja jelovnika. Dijete koje osjeća bol ili drugu fizičku nelagodu teško će biti spremno da eksperimentiše s novom hranom.

Roditelji ne trebaju sebe kriviti

Problemi s hranjenjem djeteta mogu kod roditelja izazvati osjećaj krivice, posebno kada se čini da ništa ne pomaže. Međutim, poruka stručnjaka je da roditeljska uloga nije da natjera dijete da jede.

Roditelj treba ponuditi hranu i stvoriti sigurno okruženje, dok dijete odlučuje hoće li i koliko pojesti.

Napredak također nije isti kod svakog djeteta. Nekima će biti dovoljne sedmice da prihvate određenu namirnicu, dok drugima mogu trebati mjeseci ili čak godine.

Zato je kod izražene izbirljivosti mnogo važnije pokušati razumjeti zašto dijete odbija hranu, nego ga zbog toga kažnjavati, ubjeđivati ili prisiljavati. Kada se otkrije pravi razlog, lakše je pronaći pristup koji odgovara upravo tom djetetu.