Bakterija koja ubija rak: Naučnici otkrili protein koji tjera tumorske ćelije na samouništenje
Istraživanje, koje su sproveli stručnjaci iz Španije u saradnji s međunarodnim timom, pokazalo je da protein nazvan HapA, kojeg luči bakterija Vibrio cholerae, ima snažan efekat na ćelije raka dojke, debelog crijeva i gušterače.
Kako funkcioniše protein HapA?
Prema studiji objavljenoj u časopisu Cell Death Discovery, HapA djeluje na receptore PAR-1 i PAR-2, koji imaju ključnu ulogu u rastu tumora i upalnim procesima. Za razliku od ljudskih enzima, HapA „presijeca“ te receptore na drugim tačkama, čime aktivira lanac reakcija koji završava apoptozom – prirodnim procesom umiranja ćelija.
Drugim riječima, ovaj bakterijski protein „prisiljava“ ćelije raka da se same unište, bez uticaja na zdravo tkivo.
Potvrđeni rezultati na različitim vrstama tumora
Kako bi potvrdili svoje nalaze, istraživači su koristili više sojeva bakterije Vibrio cholerae, uključujući i one kod kojih je HapA gen uklonjen.
Samo prisustvo HapA dovelo je do značajnog smanjenja preživljavanja tumorskih ćelija, dok druge varijante nisu imale isti efekat.
U dodatnim eksperimentima, tim je ispitivao kako ćelije raka reagiraju na tečnost koja sadrži sve proteine koje bakterije prirodno luče. Pokazalo se da upravo HapA ima najizraženiji antitumorski učinak.
Novi pravac u borbi protiv raka
„Naši rezultati potvrđuju da pojedini bakterijski proteini mogu imati izuzetno precizno djelovanje na ćelije raka“, izjavio je dr. Antonio Hurtado sa Univerziteta u Salamanci, jedan od vodećih autora studije.
On je dodao da HapA ima sposobnost ciljno aktivirati receptore na površini ćelija, što otvara mogućnost razvoja terapija koje bi bile efikasne, ali s manjim rizikom od nuspojava.
Otkriće ovog mehanizma daje naučnicima novu osnovu za razvoj terapijskih metoda zasnovanih na bakterijskim molekulama.
Dalja istraživanja trebala bi pokazati može li se HapA koristiti u kliničkim uslovima i koliko bi bio siguran za ljudski organizam.
Stručnjaci ističu da bi, uz dodatna ispitivanja, ovaj pristup mogao predstavljati značajan korak naprijed u personaliziranim tretmanima raka.