Stručnjaci upozoravaju na važan problem u liječenju šizofrenije: Jedna terapija nije za svakoga
Stručnjaci koji su učestvovali u panelu Psychiatric Timesa ukazali su na nekoliko pitanja koja mogu značajno utjecati na uspješnost terapije – od toga koliko se pacijent zaista pridržava propisanog liječenja do izbora lijeka, načina njegove primjene i podnošenja neželjenih efekata.
Jedan od važnih zaključaka jeste da terapija ne bi trebala biti ista za svakog pacijenta. Ono što jednoj osobi odgovara, drugoj može predstavljati veliki problem.
Važno je znati uzima li pacijent terapiju redovno
U liječenju šizofrenije jedan od izazova jeste pridržavanje terapije. Zbog toga se u pojedinim ambulantama sve više koriste dugodjelujući injekcioni antipsihotici.
Spencer Sajmon navodi da se takvi lijekovi u njegovoj praksi često koriste upravo zato što ljekaru omogućavaju pouzdaniji uvid u to da li je terapija primljena.
S druge strane, Trejsi Hiks naglašava značaj razgovora s pacijentom. Umjesto da se pregled svede samo na niz unaprijed pripremljenih pitanja, korisno je ostaviti prostor osobi da sama opiše kako se osjećala i funkcionirala tokom prethodnih nekoliko sedmica.
Takav razgovor može pružiti važne informacije o svakodnevnom životu koje se ne moraju uvijek vidjeti kroz kratku standardnu procjenu.
Pacijent bi trebao znati koje su mu mogućnosti
Gustavo Alva smatra da bi pacijentima trebalo predstaviti različite načine primjene terapije. To uključuje lijekove koji se uzimaju oralno, transdermalne opcije, kao i intramuskularne i potkožne preparate.
U panelu je posebno spomenut i noviji muskarinski pristup liječenju, koji predstavlja promjenu u odnosu na decenije tokom kojih su se antipsihotici uglavnom zasnivali na djelovanju na dopaminske D2 receptore.
Ideja je da se prilikom izbora terapije uzmu u obzir dostupne mogućnosti, a ne da se automatski primjenjuje jedan pristup na sve pacijente.
Efikasan lijek može imati i neželjene posljedice
Jedan od problema s kojima se stručnjaci susreću jeste činjenica da pojedini lijekovi, iako mogu biti vrlo efikasni, mogu izazvati neželjene efekte.
U panelu je kao primjer naveden olanzapin, kod kojeg se mogu javiti metabolički problemi, poremećaji pokreta, povećan nivo prolaktina, akatizija i parkinsonizam izazvan lijekovima.
Prema navodima učesnika panela, dugodjelujuće injekcione antipsihotike trenutno koristi približno 15 posto pacijenata, što pokazuje da ovaj oblik terapije još nije zastupljen kod većine osoba koje se liječe.
Terapija se ne bi trebala posmatrati kao nešto nepromjenjivo
Ben Hanter upozorava na još jedan mogući problem. Pacijent ponekad ostane na dozi koja je uvedena u akutnoj fazi bolesti i nakon što se njegovo stanje stabilizuje.
U takvim situacijama ljekar može procijeniti postoji li mogućnost smanjenja doze koja održava stabilnost ili drugačijeg kombinovanja lijekova. Cilj je pronaći ravnotežu između kontrole simptoma i opterećenja neželjenim efektima.
To, naravno, nije odluka koju pacijent treba donositi samostalno. Promjene terapije zahtijevaju procjenu i praćenje ljekara.
Ono što je prihvatljivo jednom pacijentu, drugom možda nije
Stručnjaci posebno naglašavaju potrebu za individualnim pristupom.
Neželjeni efekti nemaju isti značaj za svaku osobu. Nekome će određeni problemi s pokretima predstavljati veći problem, dok će drugoj osobi mnogo teže pasti povećanje tjelesne težine.
Zbog toga izbor terapije treba uzeti u obzir zdravstveno stanje, odgovor na lijek, moguće neželjene efekte, ali i prioritete i iskustvo samog pacijenta.
Upravo se u tome ogleda pristup koji stručnjaci opisuju kao preciznije, individualizirano liječenje – pronaći terapiju koja odgovara konkretnoj osobi, umjesto traženja jednog rješenja koje bi bilo jednako dobro za sve.
Šizofrenija je ozbiljno zdravstveno stanje, a terapiju i eventualne promjene lijekova treba određivati psihijatar. Informacije o neželjenim efektima ili različitim oblicima terapije nisu zamjena za stručni pregled i individualni plan liječenja.