„Imam neki jak osjećaj da nešto nije u redu. I onda tražim to nešto što nije u redu. U svojim mislima, u njegovom telefonu, u zaključcima kad ne dođe na vrijeme, kad izađe sa prijateljem ili nedajBože prijateljicom na kafu. Kad mi se ne javi čim mu napišem poruku, uznemirim se i sav fokus tog dana mi ode na brojanje minuta i sati do njegovog javljanja. Pratim svako njegovo obraćanje drugim ženama i ljubomorna sam svaki put kad je pristojan a ljubazan. Šta nije u redu sa mnom? Sve me to toliko boli i povređuje. Određuje moj dan, moje raspoloženje.
A strah ne nestaje nikad.
Šta se dešava? Zašto sam takva? Mrzim i prezirem sebe zbog toga. Mrzim njega i kriv mi je za sve!
Ali ne mogu nikako prestati, ne mogu da se zaustavim, ništa ne pomaže... Ne pomaže ni to što razgovara sa mnom, što mi dokazuje svoju ljubav, svoju posvećenost, što mi kaže gdje je bio, šta je radio.
Bojim se da ću ga ugušiti. I da će pobjeći od mene nekoj drugoj. Kao što se ja gušim. A ja nemam kud pobjeći od sebe! I tu me hvata panika. Nekad jednostavno poželim da je njemu kao i meni teško.
Bojim se pričati sa prijateljima, porodicom. Bojim se da bi mi mogli reći da sam u pravu. Ili da sam luda.“
Ljubomora kao ciklus iz koga je teško izaći sam
Ako ste se prepoznali u ovom unutrašnjem monologu, važno je znati da ljubomora poput ove rijetko nastaje iz jednog jedinog razloga. Ona je najčešće složen spoj straha, ranijih iskustava i načina na koji smo naučili doživljavati bliskost.
Ponekad je u njenoj osnovi dubok strah od napuštanja. Taj strah može imati korijen u ranijim partnerskim odnosima u kojima je povjerenje bilo iznevjereno. Može nastati i mnogo ranije – u odnosima iz djetinjstva, gdje sigurnost i stabilnost nisu uvijek bile dostupne. Kada je osoba u ranom životu naučila da je ljubav nesigurna ili promjenjiva, odrasli odnosi često aktiviraju isti unutrašnji alarm.
Taj alarm ne govori: “Ovo je opasnost.”
On govori: “Mogla bi se desiti opasnost.” I onda sve postaje priprema za tu opasnost. Kada dođe, da budem spremna!
I tada počinje potraga za dokazima.
Svaka sitnica može postati signal: kašnjenje, neodgovorena poruka, nečiji pogled, nečija ljubaznost. Um pokušava da predvidi i spriječi bol prije nego što se dogodi. Ali paradoks je u tome što takva stalna pripravnost ne donosi sigurnost – nego sve veću unutrašnju napetost.
Zbog toga uvjeravanja partnera često ne pomažu dugoročno. Osoba može dobiti odgovor, objašnjenje ili dokaz, ali se olakšanje zadržava samo kratko vrijeme. Nakon toga se pojavljuje nova sumnja, nova misao, novo pitanje. Ljubomora tada postaje ciklus iz kojeg je teško izaći.
Zašto najčešće nije dobro tražiti pomoć od prijatelja i porodice kad je situacija došla do ove tačke?
U takvim trenucima mnogi ljudi pokušavaju potražiti pomoć kod prijatelja ili članova porodice. I to je razumljivo. Kada patimo, prirodno je da tražimo podršku od onih koji su nam bliski.
Međutim, bliski ljudi se često nađu u jednoj od dvije uloge.
Ponekad pokušavaju umiriti: govore da nema razloga za brigu, da treba vjerovati partneru, da se treba opustiti. Iako dobronamjerne, takve poruke rijetko dodiruju pravi izvor problema.
Drugi put mogu dodatno pojačati sumnju: pitaju pitanja, analiziraju partnerovo ponašanje, podsjećaju na tuđa iskustva izdaje. Tada se unutrašnji strah još više rasplamsa.
Ni jedno ni drugo zapravo ne rješava problem. Jer ljubomora koja ovako boli nije samo pitanje partnerovog ponašanja. Ona je prije svega pitanje unutrašnjeg doživljaja sigurnosti.
Ishodi do kojih dolazimo na psihoterapiji
U terapijskom procesu osoba ne dobija savjete kako da “prestane biti ljubomorna”. Umjesto toga, zajedno sa terapeutom počinje istraživati šta ta ljubomora zapravo pokušava zaštititi. Koji su strahovi ispod nje. Koja iskustva iz prošlosti i dalje oblikuju način na koji se doživljava bliskost, povjerenje i vlastita vrijednost.
Kako se ti slojevi počnu razotkrivati, mijenja se i odnos prema samoj ljubomori. Ona prestaje biti neprijatelj koga treba silom ušutkati i postaje signal koji govori o nečemu važnom u unutrašnjem svijetu osobe.
Vremenom, kroz terapijski rad, ljudi primijete promjene koje su ranije izgledale nemoguće: misli koje su nekada opsjedale počinju gubiti snagu, potreba za provjeravanjem slabi i nestaje, a odnos sa partnerom postaje sve manje i manje opterećen strahom.
Umjesto stalne pripravnosti i sumnje, počinje se pojavljivati nešto drugo – osjećaj unutrašnje stabilnosti.
E iz tog mjesta je moguće graditi odnose u kojima bliskost više nije izvor stalne prijetnje, nego prostor u kojem se može disati slobodno. I uživati! Ako se ne bojite radosti i uživanja, ali o toj temi u nekom narednom tekstu.
Ako vam je ovaj tekst blizak i prepoznajete vlastitu borbu u njemu, vrijeme je da o tome razgovarate sa nekim ko može pomoći da se taj začarani krug prekine. Psihoterapija je prostor u kojem strah prestaje upravljati odnosima, a bliskost ponovo postaje mjesto sigurnosti. Link za zakazivanje termina imate na dnu ovog teksta. Najveća hrabrost je potražiti pomoć. Ako ste vi ta hrabra osoba spremna prekinuti obrasce koji vam narušavaju kvalitet veze i života, sretno u izboru psihoterapeuta za vas i daljem radu na vašim važnim temama!
Dragana Mačar, Psihoterapeutkinja Healthy Contact tima