Nečujni šapat traume- bavimo li se patnjom naših roditelja

Baveći se problemima klijenata koji dolaze na psihoterapiju neminovno je da se u toku psihoterapijskog rada osvrnemo na obrasce emocionalne vezanosti. Ono što se vremenom dalo primijetiti jeste da mnogi od njih, koji su bili iz različitih socioekonomskih  grupa, etničkih grupa, različite dobi i pola, razvijaju neki oblik disfunkcije a ima veze sa obrascima emocionalne privrženosti.

Oni koji ne znaju pitaće se a kako nastaju obrasci emocionalne vezanosti. Oni malo upućeniji baviće se roditeljima koji prenose takve disfunkcionalne obrasce. Smjestimo li to u kontekst nerazriješenih roditeljskih traumatskih iskustava mnoge stvari će nam biti jasnije. Ostaje pitanje bez odgovora: “Kako je moguće da se u poslijeratnom periodu gotovo niko nije bavio traumom?!” Kakvo je naslijeđe potonjim generacijama ostavljeno? Da li smo mi pametnije i upućenije generacije pa smo shvatili da je krajnje vrijeme da se  u doba sve većeg priraštaja psihijatrijskih dijagnoza, kao polje rada uključe i naši roditelji. Da li je kasno da zacjeljujemo njihove rane, da li da spašavamo što se spasiti da pa da se  tako nastavimo baviti novim generacijama koje su “načete” tuđim ranama?!

Možda ipak da krenemo ispočetka kako bismo razumjeli, oprostili i dali utjehu našim roditeljima koji zbog svog traumatskog iskustva nisu znali i mogli bolje. Pretpostavimo da je većina odraslih na našim prostorima bio pogođen ratnim dešavanjima. Samo oni sretni nisu osjetili šta je to strah, borba za egzistenciju, pitanje da li ću dočekati sutra, da li ću vidjeti i zagrliti svoje bližnje.

Ako izuzmemo te sretnije, ostaju oni koji koliko god da su jaki i osviješteni šta ih je snašlo, nisu bili imuni na posljedice koje sije strah i bijeda besmisla ljudskog sukoba i bespotrebnog stradanja. Emocionalni resursi se troše, oni moćni računaju materijalne pobjede a na onom ljudskom nivou kada se sve sabere i oduzme ostaje gorak ukus Pirove pobjede. Pirova pobjeda, emocionalna rezerva ili stručno PTSP, kako god to nazvali, ostavlja ozbiljne posljedice kako na osobu koja je pogođena tako i na sve one koji su im povjereni na brigu i čuvanje.

Roditelji treba da svojoj djeci pruže sigurnu bazu, osnovu za adekvatan rast i razvoj djetetove ličnosti. Ako to djeci ne obezbijedimo u velikom smo problemu jer kako roditelji da imaju kapacitet da nešto priže ako tu istu sigurnost i sami ne osjećaju. Roditeljski PTSP karakteriše emocionalnu i fiziološku disregulaciju, uvjerenja povezana sa traumom, izbjegavanje i povlačenje. To ima posljedice na interakciju roditelj-dijete putem socijalnog učenja i emocionalne razmjene koja dosta puta zna biti neadekvatna.

Neprilagođeno roditeljstvo smanjuje djetetov kapacitet da se izbori sa izazovima njihovih života, povećavaju djetetov stres te mogu dovesti do osiromašenja resursa koji protektivno djeluju na djetetovo mentalno zdravlje.

Neadekvatna emocionalna razmjena, poruke koje roditelj svojom traumom šalje, a odnosi se na to da je svijet oko nas nesigurno mjesto,  stvara jedan začaran krug u kome niti roditelj zacjeljuje niti dijete stvara sigurnu bazu. Put za prenos traume na buduću generaciju u ovakvim okolnostima je raskrčen a trauma nalazi način da živi i kroz naraštaje koje je nisu neposredno doživjele.

Priča o transgeneracijskom prenosu traume je manje zastrašujuća nego što ona u stvarnosti jeste. Djeluje nam skoro pa nestvarno da ona može tako da sebi krči put. Ostaje pitanje a kako da joj stanemo u kraj, kako da prekinemo lanac koji može da bude povod za neke buduće sukobe i tragedije?

Ako naši roditelji nisu imali kapacitet da se nama bave na adekvatan način, počnimo onda mi njima da se bavimo. Njegujmo ih kroz razumijevanje njihovog životnog iskustva, pitajmo ih na koji način i sa čim su se nosili u kriznim trenucima, šta im je pomagalo da prevazidju poteškoće. Oni moraju da znaju da za bavljenje sobom nikada nije kasno.

Ono što struka stalno naglašava jeste da je psihoedukacija od ključnog značaja. Emocionalno opismenjavanje i edukovanje pruža veću šansu za razumijevanje i za podizanje svijesti o tome da smo u stanju kada nam je neophodna stručna pomoć.

Transgeneracijska trauma je naša stvarnost ali to ne znači da nismo u  stanju da lanac prenosa zauvijek prekinemo. Njegujmo sebe ali njegujmo i naše majke i naše očeve jer generacijska trauma jeste upravo to, gorak ukus u našim ustima onoga što su naši prethodnici jeli.

Ovaj članak je nastao kao dio projekta “Prevencija sekundarne traume kroz osnaživanje - PRESTO” se realizuje u okviru projekta “Unapređenje društvene kohezije kroz saradnju u oblasti pružanja lokalnih usluga u Bosni i Hercegovini” kojeg finansira Fond za izgradnju mira Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (PBF), a provode Međunarodna organizacija za migracije (IOM) i Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u ime Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovine.

Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut

(Cuvajzdravlje.ba)