Recimo, u koncentracionim logorima, ili tokom perioda velike gladi, mjesecima čak i godinama preživljavalo se gotovo bez hrane.
Ali, opstanak u tako ekstremnim situacijama zavisi u potpunosti od rezervi pojedinca, metabolizma osobe o kojoj je riječ, njene težine i nivoa aktivnosti.
U većini slučajeva, pod normalnim okolnostima, svega jedan dan bez hrane dovešće do vrtoglavica, pošto mozak ne dobija uobičajeno "gorivo", a pad šećera u krvi može da izazove i onesvješćivanje.
Pa iako je za organizam opasno i teško da funkcioniše bez hrane, to nije neizvodljivo, bar na dnevnom nivou. Ali, ako tijelu uskraćujemo i tečnost, zalazimo u mnogo opasniju zonu.
Najmanje 60% našeg tijela čini voda, i bukvalno svakoj ćeliji svakog tkiva ona je potrebna da bi funkcionisala.
Tečnost je organizmu potrebna u različite svrhe, između ostalog, za lubrikaciju zglobova, regulisanje tjelesne temperature, oslobađanje štetnih materija...
Pod određenim (ekstremnim) okolnostima, čovjek može da preživi bez vode do nedjelju dana, ali recimo ukoliko je spoljašnja temperatura jako visoka, vrijeme preživljavanja se značajno smanjuje.
U prosjeku, najduže koliko osoba može bez vode je tri, uvrh glave četiri dana.
Smrt usljed dehidratacije je vrlo mučna, praćena simptomima kao što su ekstremna iritacija kože, halucinacije, oticanje i pucanje jezika...
Kod osoba koje pate od anoreksije, smrt obično nastupa zbog otkazivanja organa ili infarkta, najčešće pri težini između 27 i 37 kilograma, u zavisnosti od slučaja do slučaja.
Oboljeli u posljednjim stadijumima kancera umrijeće nakon što izgube 35 do 45 odsto svoje tjelesne težine.
Ali, ovo ne znači da bi neko prosto mogao da prestane da jede dok ne dosegne sličan nivo propadanja.