Međutim, postoji jedan trenutak kada takav "mir" postaje opasan: onaj kada se kupuje vlastitom tišinom i gutanjem nepravde.
Koliko puta ste izgovorili: "Neka, nije vrijedno svađe", iako ste osjećali da jeste? Koliko puta ste se smiješili dok vam je u stomaku ključala nelagoda? Naizgled sitne situacije – kriva naplata, tuđi posao koji završi na vašim leđima, prekidanje u pola rečenice, nečiji loš dan iskaljen na vama – polako stvaraju unutrašnji teret koji se ne vidi izvana, ali ga tijelo i psiha dobro pamte.
Zašto neki ljudi vječno trpe?
Rijetko ko sebe vidi kao slabu osobu. Najčešće to zvuči ovako: "Ja sam tolerantniji", "Ne volim dramu", "To je ispod mog nivoa". Iako te rečenice izgledaju plemenito, često skrivaju duboko usađen strah – strah da će nas neko odbaciti, da ćemo izgledati grubo, da ćemo ispasti nezahvalni.
Ako ste odrasli u okruženju gdje je konflikt značio prijetnje, galamu, povlačenje ljubavi ili kaznu, sasvim je razumljivo da ste kao odrasla osoba razvili refleks šutnje. Ona je nekada bila način preživljavanja. Samo što danas, u zreloj dobi, ta ista šutnja počinje raditi protiv vas.
Tiha cijena prešućivanja
Svaki put kada progutate nešto što vas je povrijedilo, u sebi pohranite malu poruku: "Moji osjećaji nisu važni". S vremenom, te poruke izjedu samopoštovanje. Osoba izvana može izgledati mirno, ali unutra često raste ogorčenost, tuga, pa čak i cinizam.
Potisnute emocije ne nestaju. One mijenjaju oblik: curenje živaca zbog sitnica, pasivna agresija, povlačenje, nesanica, hronični umor, napet vrat, želudac koji "priča svoj jezik". Tijelo uvijek progovori kada mi ne progovorimo.
Sukob nije isto što i agresija
Mnogi bježe od sukoba jer ga doživljavaju kao prijetnju – kao borbu u kojoj mora biti pobjednika i poraženog. Ali sukob, sam po sebi, samo znači da postoje dvije različite potrebe. To je sve.
Zdrav sukob izgleda vrlo jednostavno: "Ovo mi smeta." – "Razumijem, hajde da vidimo kako to riješiti."
Ni vikanja, ni vrijeđanja, ni prijetnji.
Ako čitav život izbjegavate izreći šta vas boli, velika je vjerovatnoća da zapravo nikada niste imali priliku doživjeti ovakvu vrstu sukoba – smirenu, jasnu, odraslu.
Znakovi da više ne izbjegavate druge – nego sebe
Govorite "nije važno" dok vam tijelo govori suprotno.
Nakon određenih ljudi uvijek osjećate težinu, ljutnju ili iscrpljenost.
Satima poslije vrtite u glavi: "Zašto nisam ništa rekla?"
Drugi često odlučuju umjesto vas, a vi to šutke prihvatate.
To nisu sitnice. To su signali da je vaš unutrašnji glas potisnut toliko dugo da ga jedva čujete.
Šta je zapravo zdravo zauzimanje za sebe?
To nije napad, niti preplavljivanje drugog popisom zamjerki.
To počinje mnogo prije razgovora – u vašoj unutrašnjosti.
Priznati sebi šta osjećate.
Ne bježati od neugode. Samo je imenovati: "Ovo me povrijedilo."
Vidjeti svoj udio u obrascu.
Ne kriviti sebe, nego prepoznati: "Šutim svaki put. I zato se i dalje ponavlja."
Jasno i mirno izgovoriti granicu.
"Ne mogu preuzeti tu obavezu."
"Molim te da me saslušaš."
"Takav način obraćanja mi ne odgovara."
Jedna jedina izgovorena granica može promijeniti dinamiku odnosa više nego deset godina tišine.
Ne zahtijeva svaki gaf reakciju, ali neke stvari ne smiju proći
Biti fleksibilan je znak zrelosti. Ali biti nevidljiv, nije.
Sitnice ponekad treba pustiti, ali kada je narušeno poštovanje, dostojanstvo, ravnopravnost ili emocionalna sigurnost, tada je šutnja najskuplja odluka.
Ako ste godinama "onaj koji trpi"
Nije rješenje da sebe napadnete zbog toga. Šutnja je nekada bila vaša zaštita. Samo što sada više nije potrebna.
Možete početi sasvim sitnim korakom: "Javit ću se kasnije". Ostavite sebi prostor da osjetite šta želite.
A onda, s vremenom, dopustite sebi da prvi put u životu budete iskreniji prema sebi nego prema tuđem miru.
Kad kažete "ne" nepravdi – tek tada gradite pravi mir
Prvi put kada se zauzmete za sebe, neće biti lako. Dlanovi znojni, glas podrhtava, u glavi pitanje: "Jesam li pretjerao?" To je normalno.
Ali negdje nakon tih prvih granica počinje se dešavati nešto važno: vaš unutrašnji život počinje odgovarati onome što živite izvana.
I tada shvatite, mir nije tišina. Mir je kada vaš glas postoji.