Sluh je jedan od najvažnijih osjeta u našoj komunikaciji, ne samo s drugim ljudima nego i našom okolinom. Stručno ga definiramo kao sposobnost percepcije zvuka, a njegov gubitak dovodi do slabljenja tzv. viših razina slušnog puta kao što su slušanje (svjesno praćenje poruke), razabirljivost (sposobnost prepoznavanja govora) i razumljivost (razumijevanje govorne poruke).
Pojednostavljeno, zvuk dolazi do bubnjića, izazove vibracije koje se u srednjem uhu prenose preko lanca košćica do unutrašnjeg uha gdje je smješten receptorski slušni organ, pužnica. Tamo se mehanička energija titranja prenosi na slušne stanice koje ju pretvaraju u signal koji se slušnim živcem prenosi do centra za sluh u našoj moždanoj kori. Uho, dakle, služi kao prijemnik zvuka, a samo slušanje i razumijevanje zvučne poruke se dešava u našem mozgu koji slušne impulse obrađuje i pretvara ih u nama razumljive informacije.
Ukratko, mi uhom „čujemo“, ali „slušamo“ mozgom.
Kada sluh prirodno počinje propadati i koji su mogući uzroci?
Gubitak sluha može biti prirođen ili nastaje kasnije u životu, nakon što se razvio slušni put i funkcija govora (tzv. postlingvalni gubitak sluha). Isto tako, može biti djelomičan ili potpun pa govorimo o različitim stupnjevima nagluhosti ili gluhoći. Postoje mnogi uzroci gubitka sluha, a samim tim i različiti načini liječenja.
Svaka upala uha, pa čak i jača prehlada ili običan cerumen u zvukovodu uzrokovat će uglavnom prolazni gubitak sluha. Postoje i neke prirođene bolesti ili malformacije uha koje se manifestiraju gubitkom sluha, a česta izloženost buci može kao posljedicu imati nagluhost. Sva ta stanja su većinom izlječiva ili njihova učestalost ne predstavlja zdravstveni problem na razini opće populacije.
Nasuprot tome, najčešći uzrok gubitka sluha je posljedica prirodnog odumiranja stanica pužnice koje se događa starenjem i u sedmom desteljeću života zahvaća između 25 i 30 % populacije. Taj se udio nakon 75. godine penje na otprilike 50 %, i naziva se prezbiakuzija, odnosno nagluhost starije dobi. Takav gubitak sluha se zbiva postupno, traje godinama i zapravo ga ne primijetimo odmah.
U početku je glavni simptom slabija razumljivost, naročito u bučnoj okolini, a gubitak sluha primijete prvo osobe iz naše okoline, koje su prisiljene nekoliko puta ponavljati riječi upućene osobi slabijeg sluha. U razgovoru „jedan na jedan“, u tihom okolišu, takva osoba može odlično komunicirati i gubitak sluha je zapravo jedva primjetan.
Ukoliko sami osjetimo da slabije čujemo, ili pak primijetimo gubitak sluha u osoba u našoj okolini, potrebno je potražiti liječničku pomoć. Često je dovoljan običan pregled uha otoskopom da se ustanovi uzrok nagluhosti i odredi prikladno liječenje, a pomoću zvučne vilice moguće je jednostavno odrediti vrstu nagluhosti.
Osnovne pretrage se, dakle, mogu obaviti u ordinaciji obiteljskog liječnika i za njih nije potreban pregled specijalista. Dakako, ako se pregledom ne ustanovi uzrok, potrebno je učiniti pregled i ispitivanje sluha u tihoj komori kako bi se odredilo odgovarajuće liječenje ili prepisalo slušno pomagalo.
Specijalist otorinolaringolog će ispitati prag sluha tonalnom audiometrijom u zvučno izoliranom prostoru, a pomoću timpanometrije će se odrediti tlak zraka i mehanički otpor u srednjem uhu i ispitati slušni refleksi koji mogu upućivati na vrstu i uzrok nagluhosti. Da bi se odredilo stanje viših slušnih funkcija potrebno je učiniti govornu audiometriju, pretragu u kojoj se ispitanicima određuje prag razabirljivosti i razumljivosti.
Ukoliko je potrebno odrediti točno mjesto oštećenja slušnog puta kako bi se primijenilo adekvatno liječenje, koristi se audiometrija evociranih potencijala (ispitivanje otoakustičke emisije, OAE, i odziva moždanog debla, ABR). Ove se metode najčešće koriste za određivanje praga sluha u male djece, kao i za screening novorođenčadi za gluhoću.
Pretrage su potpuno bezbolne i ne izazivaju neugodu. Audiometrija se izvodi u zvučno izoliranoj prostoriji, tzv. tihoj komori, u kojoj se ispitaniku kroz slušalice ili zvučnike puštaju tonovi ili skupine riječi, a on pokretom ruke signalizira kada jasno čuje. Kod timpanometrije se u zvukovod umetne gumeni uložak (čepić), a tlak zraka koji se pušta u uho je daleko ispod onog koji bi mogao izazvati bol zbog istezanja bubnjića.
Trajanje pretraga je individualno i ovisi o stanju sluha ispitanika, najčešće od nekoliko minuta do najviše pola sata. Nešto duže traje ispitivanje odziva moždanog debla, naročito u male djece koja moraju zaspati da bi se pretraga mogla obaviti. Važno je napomenuti da za određivanje uzroka i vrste nagluhosti često nisu potrebna sva ispitivanja, pa možemo reći da sama audiološka obrada prosječno traje dvadesetak minuta.
Osnovne pretrage i audiometrija se mogu obaviti u većini ustanova koje imaju potrebnu opremu i educirane djelatnike, konkretno u većini bolnica i otorinolaringoloških ordinacija. Dakako, složenija dijagnostika i liječenje gubitka sluha vrši se u ustanovama (bolnicama) koje imaju audiološke odjele. Na Klinci za bolesti uha, nosa i grla na Rebru, primjerice, moguće je na jednom mjestu obaviti kompletnu dijagnostiku, liječenje, ali i rehabilitaciju svih vrsta oštećenja sluha.
Na što ukazuje dosadno zujanje u ušima?
Zujanje ili šum u ušima stručno se naziva tinitus. Iako može biti posljedica zvuka koji stvaraju strukture u blizini uha, primjerice šum krvi u aterosklerotski promijenjenim krvnim žilama, u velikoj većini slučajeva radi se o osjetu zvuka bez odgovarajućeg vanjskog podražaja. Bolesnik, dakle, „čuje fantomski zvuk“, opisuje ga kao šum ili zujanje, a najviše ga smeta u tišini, gdje nema maskiranja zvukovima okoline.
Iako se ne zna točan uzrok, smatra se da ga uzrokuje abnormalna aktivnost slušnih neurona u kori mozga koja nastaje kada su promijenjeni impulsi koji se od pužnice provode slušnim živcem do mozga. Tinitus može izazvati svako stanje koje oštećuje stanice pužnice, primjerice neke virusne bolesti, upale, ali i akustična trauma ili dugotrajna izloženost buci.
Javlja se i tijekom bolesti unutrašnjeg uha kao što su otoskleroza i Meniereova bolest, a može biti i simptom tumora slušnog živca ili neuroloških bolesti koje zahvaćaju slušne putove, kao i uzimanja lijekova koji mogu oštetiti stanice slušnog puta.
Važno je reći da je tinitus u velikoj većini potpuno benigna pojava. Dakako, osoba s tinitusom treba svakako potražiti pomoć otorinolaringologa kako bi se isključio „opasni“ uzrok šuma i provela odgovarajuća terapija. Iako ne postoje lijekovi ili zahvati koji mogu izliječiti tinitus, stručna pomoć u rehabilitaciji i upute o načinu zanemarivanja i maskiranja šuma daju zadovoljavajuće rezultate.
Koliko je sluh povezan s ravnotežom?
Ravnoteža označava našu sposobnost stajanja i uspravnog kretnja u prostoru. Da bi to postigli treba nam otprilike godinu dana – toliko je potrebno novođenom djetetu da „nauči hodati“. Za to je potreban razvoj i koordinacija četiri velika sustava u našem tijelu (vid, propriocepcija, opip i vestibularni sustav).
Vestibulrani sustav smješten je u unutrašnjem uhu i zajedno s pužnicom čini jedinstveni organ za percepciju sluha i pokreta naše glave u svim ravninama, pa samim tim značajno sudjeluje u uspostavi ravnoteže. Iako postoje bolesti koje zahvaćaju čitavo srednje uho i kao simptome imaju oštećenje sluha i poremećaj ravnoteže, one nisu česte.
Najčešći uzrok sluha, prezbiakuzija (nagluhost starije dobi) uglavnom nije povezana sa smetnjama ravnoteže. U starijih osoba one su najčešće posljedica oštećenja sustava propriocepcije (slabljenja mišića i zglobova).
Kako (sa)čuvati dobar sluh?
Nema jedinstvenog načina kako bismo sačuvali sluh. Stanje slušnog sustava je određeno ponajviše našim genima i nemamo svi iste šanse za razvoj nagluhosti u starijoj dobi. Dakako, postoje stanja koja pridonose oštećenju sluha i kojih se treba čuvati. Svakako je potrebno izbjegavati dugotrajnu izloženost buci, zaštititi se slušalicama (antifonima) ili čepićima ako radimo u bučnoj okolini, liječiti upale…
Ako primijetimo gubitak sluha, treba potražiti stručnu pomoć, a starija populacija bi svakako trebala ispitati sluh čim nastanu poteškoće u komunikaciji kako bi se provela dijagnostika oštećenja i pravovremeno propisalo slušno pomagalo.
Slušna pomagala mogu ublažiti gubitak sluha, ali nam ne mogu u potpunosti vratiti uredan sluh. Ona pojačavaju intenzitet zvuka koji dolazi do našeg uha i svakim danom se tehnički sve više usavršavaju kako bi zvuk koji nam dolazi bio što čišći i jasniji. Nažalost, utjecaj na sam proces slušanja koji se zbiva u našoj moždanoj kori nije direktan. Zato korisnik pomagala, iako će odmah bolje čuti, neće odmah razviti i razumljivost govora, naročito ako pomagalo koristi u bučnom okruženju.
To je i najveća zamjerka osoba koje se služe aparatićem – čuju u tišini, ali i dalje ne razumiju govor u buci. Kad „pojačaju“ aparat zvuk postane neugodan, nekima i bolan, pa odustanu od nošenja pomagala i zaključe da im ono ne koristi. To je potpuno pogrešno. Potrebni su mjeseci nošenja pomagala kako bi se naš korteks „naviknuo“ na novi intenzitet zvuka i u koordinaciji s ostalim osjetilima (primjerice očitavanjem s usana) omogućio adekvatnu razumljivost.
Isto tako, dugotrajno i zapušteno oštećenje sluha dovodi do atrofije neurona u moždanoj kori pa rezultati slušanja uz pomoć aparata neće biti tako dobri kao u osoba koje su počele koristiti pomagalo dok je slušni put bio adekvatno očuvan. Zbog toga se savjetuje ispitivanje sluha čim počnu poteškoće u komunikaciji kako bi se na vrijeme moglo pristupiti liječenju.
Kako pratiti krvni pritisak i holesterol kod kuće?
