"Nemaš čega da se bojiš" nije uvijek prava rečenica: Kako pomoći djetetu koje je u strahu

On nas upozorava da budemo oprezni i pomaže nam da reagujemo kada osjetimo prijetnju. Ipak, kod djece se ponekad može dogoditi da osjećaj opasnosti ostane prisutan i nakon što je stvarna prijetnja prošla.

Tada roditelj može primijetiti da dijete počinje izbjegavati određene situacije, povlači se, teško se odvaja od roditelja ili se plaši nečega što mu ranije nije predstavljalo problem.

Nisu svi dječiji strahovi razlog za zabrinutost

Strah se mijenja kako dijete raste. Kod mlađe djece česti su strah od odvajanja, mraka, glasnih zvukova ili bića iz mašte. Kasnije se pažnja može preusmjeriti na školu, ocjene, odnose s vršnjacima, neuspjeh ili mogućnost da budu ismijani.

Takve reakcije mogu biti sasvim uobičajen dio razvoja. Djeca još uče razlikovati ono što zamišljaju od onoga što se zaista događa, pa njihov doživljaj ponekad može biti veoma snažan.

Zbog toga pokušaj da se dijete odmah uvjeri kako „nema razloga za strah“ ne mora donijeti olakšanje. Odrasloj osobi situacija može djelovati bezazleno, ali je djetetov osjećaj u tom trenutku stvaran.

Šta se događa nakon snažnog i zastrašujućeg događaja?

Posebnu pažnju zahtijevaju strahovi koji se pojave nakon traumatskog ili veoma stresnog iskustva.

Dijete može doživjeti situaciju u kojoj se osjetilo bespomoćno, ugroženo ili izuzetno uplašeno. Nakon toga njegov mozak može postati posebno osjetljiv na sve što ga podsjeća na taj događaj.

Zbog toga se strah nekada pojavi i onda kada više nema stvarne opasnosti.

Primjer za to može biti dijete koje nakon gušenja hranom počne izbjegavati određenu hranu ili se plaši gutanja. Drugo dijete, nakon povrede noge, može nastaviti odbijati oslonac na nju i kada je fizički oporavak već završen. Sličan obrazac može se pojaviti nakon jednog izrazito neugodnog iskustva povezanog s putovanjem, mučninom, mrakom ili boravkom u zatvorenom prostoru.

U takvim situacijama dijete ne pokušava privući pažnju niti namjerno „pretjeruje“. Njegov organizam reaguje kao da pokušava spriječiti da se ono što ga je jednom uplašilo ponovo dogodi.

Strah se može osjetiti i fizički

Kada se dijete uplaši, reakcija nije samo emocionalna. Tijelo također može odgovoriti na opasnost.

Mogu se pojaviti ubrzano lupanje srca, napetost, znojenje, mučnina, osjećaj nelagode, plač ili teškoće s disanjem. Zato nije korisno djetetu govoriti da izmišlja ili da se ponaša bez razloga.

Umjesto toga, važno je pokazati mu da je njegov osjećaj primijećen i shvaćen, dok istovremeno ne treba dodatno potvrđivati da je svaka situacija opasna.

Roditeljska reakcija može mnogo promijeniti

Kada vide da se dijete boji, roditelji prirodno žele ukloniti sve što mu izaziva nelagodu. Problem može nastati ako se zbog toga počnu izbjegavati gotovo sve situacije koje dijete plaše.

Ako roditelj uvijek govori umjesto djeteta, odustaje od aktivnosti čim se ono uplaši ili organizuje svakodnevnicu tako da dijete nikada ne dođe u kontakt s onim čega se boji, kratkoročno može doći do olakšanja. Međutim, dijete tada ne dobija priliku da samo iskusi da određenu situaciju može podnijeti.

Ni potpuno suprotan pristup nije dobar. Rečenice poput „prestani se bojati“, „moraš biti hrabar“ ili „to nije ništa“ mogu kod djeteta stvoriti osjećaj da njegova emocija nije prihvatljiva.

Najkorisnije je pronaći ravnotežu između pružanja sigurnosti i postepenog osnaživanja djeteta.

Zašto izbjegavanje može dodatno pojačati strah?

Kada dijete pobjegne iz situacije koja ga plaši, prirodno osjeti olakšanje. Upravo to može biti problem.

Mozak može povezati izbjegavanje s osjećajem sigurnosti i zaključiti da je opasnost izbjegnuta upravo zato što je dijete pobjeglo ili odustalo. Sljedeći put strah se zbog toga može pojaviti još brže.

S vremenom se broj situacija koje dijete izbjegava može povećavati, pa njegov svakodnevni život postaje sve ograničeniji.

Zbog toga se u radu sa strahovima često primjenjuje postepeno suočavanje, prilagođeno djetetovoj dobi i konkretnom problemu. Cilj nije dijete naglo izložiti onome čega se boji, već mu pomoći da korak po korak stekne novo iskustvo sigurnosti.

Uloga roditelja važna je i tokom terapije

Kada je strah izražen, dugo traje ili značajno utiče na svakodnevni život, korisno je potražiti stručnu pomoć.

Rad s djetetom tada ne podrazumijeva samo razgovor s njim. Roditelji također imaju važnu ulogu jer način na koji odgovaraju na djetetovu anksioznost može pomoći procesu oporavka.

Stručna podrška može roditeljima pomoći da bolje razumiju zbog čega se određeni strah pojavio, šta ga održava i kako da djetetu pruže podršku bez pretjerane zaštite.

Važno je zapamtiti da dječiji strah nije znak slabosti, razmaženosti ili neposlušnosti. On je često način na koji dijete pokazuje da mu je nešto teško i da mu je potrebna pomoć odraslih.

Kada roditelj nauči prepoznati tu poruku, a dijete dobije dovoljno sigurnosti i podrške da se postepeno suočava s onim što ga plaši, strah ne mora određivati njegovo odrastanje. Uz odgovarajuću podršku, dijete može ponovo izgraditi osjećaj sigurnosti i steći povjerenje u vlastitu sposobnost da se nosi s izazovnim situacijama.