Uzroci, simptomi i pristup liječenju inzulinske rezistencije

Rezistenciju možemo identifikovati kroz znakove poput povišenog krvnog pritiska, formiranja ožiljaka te promjena na koži. Najprecizniju dijagnozu postavlja doktor uzimajući anamnezu i provodeći odgovarajuće pretrage. Ako ostane netretirana, inzulinska rezistencija može eskalirati u razvoj dijabetesa tipa 2.

Kako prepoznati inzulinsku rezistenciju?

Ovo stanje može se prepoznati putem nekoliko simptoma, a najpouzdanija dijagnostika provodi se kroz krvne pretrage. Na testovima, postojat će povišeni nivoi glukoze natašte, premašujući 100 mg/dL, dok će nivoi triglicerida biti iznad 150 mg/dL. Dobri holesterol će biti snižen, loš holesterol će biti povišen, a povišen krvni pritisak također može biti prisutan.

Što se tiče simptoma, visok nivo šećera u krvi može se očitovati pojačanom žeđu, učestalijim mokrenjem, povećanim osjećajem gladi, glavoboljama, usporenim zacjeljivanjem rana, zamućenim vidom te čestim kožnim infekcijama. Dodatno, mogu se primijetiti tamne mrlje na koži. Inzulinska rezistencija može dovesti do preddijabetesa, stanja u kojem su nivoi glukoze u krvi iznad normalnih vrijednosti, ali nedovoljno visoke da bi se postavila dijagnoza dijabetesa.

Uzrok inzulinske rezistencije

Tačan uzrok inzulinske rezistencije nije potpuno poznat, no glavnu ulogu igra genetsko nasljeđivanje bolesti, posebno ako postoji porodična historija dijabetesa tipa 2. Drugi značajan faktor je nezdrav način života.

Ovo stanje češće se javlja kod osoba s prekomjernom tjelesnom masom, posebno u području trbuha, te kod onih koji vode sjedilački način života i konzumiraju prekomjerne količine ugljikohidrata. Povećan rizik također imaju osobe s sindromom policističnih jajnika, hormonalnim poremećajima ili masnom jetrom.

Inzulinska rezistencija može biti naslijeđena genetski, a češća je kod pušača i osoba starijih od 45 godina. Bez obzira na navedene rizične skupine, važno je napomenuti da inzulinsku rezistenciju može razviti bilo ko.

Kako se dijagnosticira inzulinska rezistencija?

Da bi se postavila tačna dijagnoza inzulinske rezistencije, preporučuje se izvođenje nekoliko testova. Prvi korak obuhvata dvosatni OGTT (oralni glukoza tolerans test). Ovaj test uključuje mjerenje nivoa glukoze u krvi i mokraći natašte, a zatim ponovljeno mjerenje dva sata nakon što osoba popije određenu količinu glukoze otopljene u vodi. Važno je napomenuti da se 24 sata prije testa ne bi trebala izvoditi nikakva tjelesna aktivnost, te da noć prije nije dozvoljeno konzumirati hranu i piće.

Ovaj OGTT omogućuje doktorima da prate kako tijelo reaguje na unos glukoze, što pomaže u identifikaciji inzulinske rezistencije. Osim toga, anamneza i dodatne krvne pretrage, poput mjerenja nivoa inzulina i drugih lipida u krvi, također su korisne za potpunu dijagnozu i razumijevanje stanja pacijenta.

Kako se tretira inzulinska rezistencija?

Da bi se održala normalan nivo glukoze u krvi i spriječio razvoj dijabetesa tipa 2, ključno je implementirati promjene u životnim navikama. To uključuje redovnu fizičku aktivnost, preporučljivo barem tri puta sedmično, smanjenje nivoa stresa i osiguranje dovoljno sna. Osobe s viškom kilograma trebaju raditi na smanjenju tjelesne mase, a prehrana igra važnu ulogu.

Tretman inzulinske rezistencije može varirati ovisno o ozbiljnosti stanja i uzrocima rezistencije. Liječnik može propisati lijekove, poput metformina, koji pomažu kontrolisati nivoa šećera u krvi.

Neprepoznavanje i nepravilno liječenje inzulinske rezistencije može dovesti do ozbiljnih komplikacija poput srčanog ili moždanog udara, bolesti bubrega i očiju, raka te ekstremnih fluktuacija nivoa šećera u krvi. Kod žena, mogu se javiti promjene u menstrualnom ciklusu, poteškoće s plodnošću te povećan rizik od autoimunih bolesti štitnjače.

Savjetovanje sa doktrom i pridržavanje preporuka o promjenama životnih navika ključni su koraci u upravljanju inzulinskom rezistencijom i prevenciji potencijalnih komplikacija.

Prehrana kod inzulinske rezistencije

Pravilna prehrana igra ključnu ulogu u tretiranju inzulinske rezistencije, budući da hrana značajno utiče na nivo šećera u krvi i inzulina. Preporučuje se da jelovnik sadržava namirnice s nižim glikemijskim indeksom, poput voća, povrća, cjelovitih žitarica, orašastih plodova, ribe, proteina i mahunarki. Važno je osigurati dovoljan unos vlakana, minerala i vitamina.

Smanjenje konzumacije masne hrane, slatkiša i procesuirane hrane također je ključno. Umjesto kratkotrajnih dijeta, naglasak treba biti na usvajanju zdravih prehrambenih navika. Preskakanje obroka nije preporučljivo, umjesto toga, preporučuje se konzumiranje više manjih obroka tokom dana.

Konzultacija s nutricionistom ili stručnjakom za prehranu može pomoći u izradi prilagođenog plana prehrane koji odgovara individualnim potrebama i ciljevima pacijenta u kontroli inzulinske rezistencije.