Kada tuga postane preteška: Kako prepoznati da se mlada osoba teško nosi s gubitkom

U periodu kada se još razvijaju osjećaj vlastitog identiteta i emocionalna stabilnost, suočavanje s gubitkom može biti posebno teško. Tuga, ljutnja, zbunjenost i osjećaj praznine prirodni su dio žalovanja, ali je važno prepoznati kada se mlada osoba s tim iskustvom teško nosi.

Adolescencija je vrijeme velikih promjena, a gubitak nekoga ko je imao važnu ulogu u životu može dodatno poljuljati osjećaj sigurnosti. Iako se o emocijama nakon smrti bliske osobe često govori, mladi ih ne pokazuju uvijek otvoreno. Neki će o onome što osjećaju razgovarati s porodicom ili prijateljima, dok će drugi pokušati sakriti tugu ili se potpuno povući.

Promjene se mogu primijetiti u ponašanju, odnosima s vršnjacima, školskim obavezama i svakodnevnim navikama. Mlada osoba koja je ranije bila društvena može početi izbjegavati okupljanja, izgubiti interesovanje za aktivnosti koje su joj pričinjavale zadovoljstvo ili imati poteškoće s koncentracijom. Kod nekih se javlja razdražljivost, dok drugi djeluju umorno i bezvoljno.

Kada tuga počinje utjecati na svakodnevni život?

Žalovanje nema unaprijed određen rok trajanja. Ne postoji univerzalno pravilo prema kojem bi mlada osoba nakon određenog broja sedmica ili mjeseci trebala prestati tugovati. Ipak, važno je obratiti pažnju na intenzitet emocija i promjene koje utiču na svakodnevno funkcionisanje.

Dugotrajna i intenzivna tuga može biti povezana s anksioznošću, depresivnim simptomima, poremećajima sna i osjećajem beznadežnosti. Neki mladi mogu imati poteškoće u odnosima s članovima porodice i prijateljima, a ponekad se javlja i izražena potreba za samoćom.

Zato je važno da roditelji, nastavnici i bliske osobe ne zanemaruju promjene koje traju ili se pogoršavaju. Umjesto insistiranja da se mlada osoba što prije vrati svakodnevnim obavezama, potrebno joj je pružiti prostor da govori o onome što osjeća, bez pritiska i osuđivanja.

Tuga se može odraziti i na fizičko zdravlje

Emocionalna bol ne mora se pokazati samo kroz plač ili povlačenje. Stres koji prati gubitak može se odraziti i na tijelo, zbog čega se kod mladih mogu javiti učestale glavobolje, bolovi u stomaku, promjene apetita, nesanica i manjak energije.

Pojava ovih simptoma ne znači automatski da je riječ o poremećaju koji zahtijeva liječenje. Ipak, ako tegobe traju, ometaju svakodnevni život ili se primijeti da mlada osoba gubi interesovanje za stvari koje su joj ranije bile važne, razgovor sa stručnjakom može biti značajan korak.

Podrška je važna i nakon prvih dana žalovanja

Nakon gubitka bliske osobe, podrška porodice, prijatelja i škole može imati veliku ulogu u procesu suočavanja s tugom. Važno je stvoriti okruženje u kojem mlada osoba može slobodno govoriti o svojim osjećajima, ali i imati pravo na trenutke u kojima ne želi razgovarati.

Ne treba očekivati da će se svi nositi s gubitkom na isti način. Nekome će pomoći razgovor, nekome vrijeme provedeno s prijateljima, a nekome stručna podrška. Ono što je važno jeste da mlada osoba ne ostane sama s osjećajem da mora sakriti svoju bol.

Ako tuga postane toliko intenzivna da narušava svakodnevno funkcionisanje, ako se pojave ozbiljne promjene u ponašanju ili osjećaj beznadežnosti, potrebno je potražiti pomoć psihologa ili drugog stručnjaka za mentalno zdravlje.

Gubitak bliske osobe ne može se jednostavno preboljeti niti postoji način da se bol ukloni preko noći. Ali uz razumijevanje, strpljenje i pravovremenu podršku, mladi mogu postepeno pronaći način da nastave dalje, noseći uspomenu na osobu koju su izgubili.