Vedran Delić za ČuvajZdravlje.ba: Najveći mit o traumi? Da će vremenom sama nestati!

U svijetu u kojem se često očekuje da budemo jaki, otporni i nasmijani – čak i kada nas iznutra preplavljuju stres, tjeskoba i umor – razgovor o mentalnom zdravlju postaje ne samo važan, već i neophodan.

Upravo zato, za ČuvajZdravlje.ba o ovoj izuzetno osjetljivoj i važnoj temi govori Vedran Delić, MSc psiholog, član holandskog profesionalnog udruženja psihologa, koji se bavi tretmanom psihotraumatskih poremećaja, uključujući PTSP. 

Možete li nam objasniti šta je tačno psihotrauma i kako se razlikuje od običnog stresa?

Delić: Psihotrauma (ili psihička trauma) predstavlja psihičko oštećenje koje nastaje nakon jedne ili više vrlo teških i šokantnih situacija koje narušavaju normalno funkcionisanje osobe. To mogu biti iskustva poput fizičkog ili seksualnog nasilja, teških nesreća, ratnih događaja ili prijetnje smrću i povredom.

Takvi događaji mogu izazvati duboke emocionalne posljedice i dovesti do simptoma kao što su: ponovna proživljavanja traumatskog događaja (flashbackovi), noćne more, stalan osjećaj straha i napetosti, razdražljivost, osjećaj otuđenosti ili odvojenosti od sebe i drugih. Ako se ovi simptomi nastave duže vrijeme i značajno ometaju svakodnevni život, mogu se razviti ozbiljniji poremećaji poput posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a).

Za razliku od običnog stresa, koji nastaje kao reakcija na svakodnevne pritiske i obično nestaje kada situacija prođe, psihotrauma je dublja i dugotrajnija. Ona zahvata čitav sistem doživljavanja, mišljenja i osjećanja osobe.

Koji su najčešći uzroci psihotraume i PTSP-a? Da li samo teški događaji kao što su rat, nasilje ili nesreće mogu izazvati PTSP?

Delić: Psihotraumu mogu izazvati različiti događaji koji snažno ugrožavaju osjećaj sigurnosti i kontrole. Najčešće nastaje nakon ratnih iskustava, (seksualnog) nasilja, nesreća, prirodnih katastrofa ili gubitka bliskih osoba, ali i usljed dugotrajnog zlostavljanja, zanemarivanja ili emocionalne manipulacije.

Trauma se može javiti i nakon teških bolesti ili medicinskih intervencija koje su bile životno ugrožavajuće. Ukratko, svaki događaj koji preplavi čovjekove sposobnosti da se nosi sa stresom može dovesti do razvoja psihotraume.

Važno je razumjeti

Psihotrauma se ne javlja samo nakon „velikih“ tragedija. Ponekad naizgled „manje“ situacije poput poniženja, emocionalnog napuštanja, dugotrajnog omalovažavanja ili svjedočenja nasilju u djetinjstvu, mogu imati traumatski učinak, naročito ako se ponavljaju ili se dogode u ranjivom periodu života. Dakle, nije presudna samo objektivna težina događaja, već i subjektivni doživljaj osobe, koliko je bila preplavljena strahom, bespomoćnošću i osjećajem gubitka kontrole.

Koji su osnovni simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja i kako ih prepoznati kod sebe ili bliskih osoba?

Delić: PTSP se obično javlja nakon doživljene ili svjedočene traumatske situacije (npr. nasilje, rat, nesreća, gubitak, (seksualno) zlostavljanje, a simptomi se mogu pojaviti neposredno nakon događaja ili čak mjesecima ili godinama kasnije.

Glavne grupe simptoma PTSP-a:

A. Izloženost traumatskom događaju: Osoba je doživjela, svjedočila ili bila suočena sa događajem koji je uključivao stvarnu ili prijetnju smrću, teškom povredom ili seksualnim nasiljem.

B. Simptomi ponovnog proživljavanja (intruzije) Flashbackovi, noćne more, nametnuta sjećanja, emocionalna ili fizička reakcija na podsjetnike.

C. Izbjegavanje izbjegavanje misli, osjećaja, razgovora o traumi, izbjegavanje ljudi, mjesta ili situacija koje podsjećaju na događaj.

D. Negativne promjene u mislima i raspoloženju negativna uvjerenja o sebi ili svijetu („niko nije siguran“, „ja sam kriv“), osjećaj krivice, srama, otuđenosti, gubitak interesa i emocionalna otupjelost.

E. Promjene u pobuđenosti i reaktivnosti (hiperarousal) razdražljivost, ispadi bijesa, pojačan strah, napetost, problemi sa spavanjem i koncentracijom stalna „pripravnost“ (hipervigilnost).

F. Trajanje simptoma: Simptomi traju duže od 1 mjeseca.

G. Funkcionalno oštećenje: Simptomi uzrokuju značajno narušavanje funkcionisanja u svakodnevnom životu (posao, odnosi, škola itd...).

Koliko je važno da osoba potraži pomoć stručnjaka nakon traumatskog događaja? Šta se može dogoditi ako se trauma ne tretira?

Delić: Nakon traumatskog događaja, prirodno je osjećati šok, tugu, strah, zbunjenost ili krivicu. Kod većine ljudi ti osjećaji s vremenom oslabe, ali kod nekih ne. Ako se trajna trauma ne obradi i ne proradi uz podršku stručnjaka, može se “zadržati” u psihi i stalno aktivirati kroz sjećanja, snove, tjelesne reakcije i promjene raspoloženja. Ako osoba ne potraži pomoć, mogu se razviti dugotrajne posljedice kao što su PTSP, hronična anksioznost ili depresija, problemi sa spavanjem, koncentracijom i pamćenjem, emocionalna otupljenost ili teškoće u stvaranju bliskih odnosa, zloupotreba alkohola, lijekova ili droga kao pokušaj samoliječenja, telesni simptomi (bolovi, napetost, probavni problemi) bez medicinskog uzroka, osjećaj besmisla, krivice ili beznađa koji može voditi i do suicidalnih misli.

Kako izgleda proces lečenja PTSP-a? Koje su najefikasnije terapijske metode danas?

Delić: Proces liječenja PTSP-a odvija se u tri faze: prvo se vrši procjena i stabilizacija, gdje stručnjak procjenjuje simptome. Zatim slijedi obrada traume, tokom koje se sigurno suočava s traumatskim sjećanjima i emocijama kako bi se smanjili flashbackovi i intruzije i gdje osoba uči tehnike za smanjenje stresa i tjeskobe.

Na kraju, fokus je na integraciji traume u život, obnavljanju samopouzdanja, socijalnih odnosa i jačanju sposobnosti normalnog funkcionisanja.

Najčešće korištene terapije uključuju EMDR, traumatski fokusiranu kognitivno-bihevioralnu terapiju (TG-CGT), Narrative Exposure Therapy (NET), Imaginaire Exposure (IE), Multi-Family Therapy (MFT) koje pomažu osobi da procesira traumu, smanji simptome i povrati kontrolu nad životom. Psihofarmakološki tretman često se koristi kao dodatna podrška kod PTSP-a, posebno kada su simptomi intenzivni ili ometaju svakodnevno funkcionisanje.

Da li postoje neke samopomoćne tehnike ili strategije koje ljudi mogu primenjivati kako bi sebi olakšali simptome psihotraume?

Delić: Postoje brojne strategije samopomoći koje mogu olakšati simptome psihotraume i pomoći osobi da povrati osjećaj kontrole. Tehnike disanja, opuštanja i mindfulness pomažu smanjiti napetost i tjeskobu te zadržati fokus na sadašnjem trenutku, dok vođenje dnevnika i kreativne aktivnosti omogućavaju izražavanje i organiziranje emocija.

Održavanje rutine i umjerena fizička aktivnost poboljšavaju raspoloženje, a razgovor i podrška bliskih osoba smanjuju osjećaj izolacije.

Također, privremeno ograničavanje izloženosti stresorima ili traumatskim podsjetnicima može pomoći u kontroli intruzija i emocionalne preplavljenosti.

Ove strategije pomažu u smanjenju intenziteta simptoma i vraćanju osjećaja kontrole, ali ne zamjenjuju profesionalnu psihoterapiju.

Koja je uloga podrške porodice i prijatelja u procesu oporavka od psihotraume?

Delić: Podrška porodice i prijatelja ima ključnu ulogu u procesu oporavka od psihotraume jer pomaže osobi da se osjeća sigurno, shvaćeno i povezano s drugima. Bliski ljudi mogu pružiti emocionalnu sigurnost, smanjiti osjećaj izolacije i bespomoćnosti, te potaknuti osobu da otvoreno govori o svojim iskustvima i emocijama. Takođe, njihova podrška može motivirati osobu da redovno učestvuje u terapiji, primjenjuje samopomoćne strategije i ponovno uspostavi svakodnevne aktivnosti, čime se olakšava reintegracija u normalan život i jača otpornost na buduće stresne situacije.

Mogu li određeni faktori, poput genetike ili ličnosti, povećati rizik od razvoja PTSD-a?

Delić: Trauma sama po sebi može biti okidač za PTSP, ali hoće li osoba razviti poremećaj zavisi od složene interakcije različitih faktora.

Na primjer, genetska predispozicija i način na koji mozak reaguje na stres mogu povećati osjetljivost, dok ličnost, emocionalna otpornost i ranija traumatska iskustva oblikuju sposobnost nošenja s traumom.

Također, prisustvo ili odsustvo podrške porodice i prijatelja, osjećaj sigurnosti i okruženje u kojem osoba živi mogu dodatno smanjiti ili povećati rizik. Zbog toga, dvije osobe koje prožive isti traumatski događaj mogu imati vrlo različite reakcije, jedna može razviti PTSP, dok druga ostaje relativno stabilna.

Pored toga PTSP se može javiti u različitim stepenima težine, od blažih oblika, gdje su simptomi povremeni i podnošljivi, do težih, gdje trauma duboko narušava svakodnevno funkcionisanje. Kod nekih osoba simptomi se vremenom povuku, dok kod drugih postaju hronični i zahtijevaju dugotrajno liječenje.

Dakle, nema jedinstvenog oblika PTSP-a, jer se njegova jačina i uticaj razlikuju od osobe do osobe.

Kako trauma može uticati na svakodnevni život i međuljudske odnose?

Delić: Trauma može duboko utjecati na svakodnevni život i međuljudske odnose jer mijenja način na koji osoba doživljava sebe, druge i svijet oko sebe. Osoba koja je doživjela traumatski događaj može osjećati stalnu napetost, strah ili tjeskobu, što otežava koncentraciju, obavljanje svakodnevnih zadataka i odluke. Takođe, intruzije, noćne more ili emocionalna otupjelost mogu smanjiti sposobnost da se osoba poveže s drugima ili da uživa u društvu, što često dovodi do izolacije.

Povjerenje u ljude može biti narušeno, a intimni i profesionalni odnosi mogu trpjeti zbog razdražljivosti, izbjegavanja ili osjećaja otuđenosti. Ukratko, trauma često utiče na emocionalnu stabilnost, socijalnu povezanost i kvalitet života, čak i dugo nakon samog događaja.

Šta biste savetovali poslodavcima ili školama kako bi bolje podržali ljude koji se suočavaju sa posledicama traume?

Delić: Poslodavcima i školama važno je da prepoznaju da trauma može utjecati na sposobnost osobe da funkcioniše, uči ili radi, i da pruže sigurno i podržavajuće okruženje. To uključuje kreiranje otvorenog prostora za komunikaciju, gdje ljudi mogu izražavati svoje osjećaje bez straha od osude, i omogućavanje fleksibilnosti u obavezama, rokovima ili zadacima dok se osoba oporavlja.

Također, edukacija osoblja o psihotraumi i njenim simptomima pomaže u boljem razumijevanju i prepoznavanju potreba zaposlenih ili učenika. Podrška može uključivati savjetovanje, pristup stručnjacima ili grupama podrške, kao i podsticanje socijalne povezanosti i inkluzivnosti. Ukratko, cilj je stvoriti okruženje koje smanjuje stres, povećava osjećaj sigurnosti i olakšava proces oporavka.

Kako mediji i društvo utiču na percepciju traume i osoba koje pate od PTSD-a?

Delić: U današnjem društvu sve češće se govori o traumi, ali je važno biti kritičan prema načinu na koji koristimo taj pojam. Prečesto se svaka neprijatna ili stresna situacija naziva „traumatičnom“, što dovodi do inflacije pojma traume i time umanjuje njegovo stvarno značenje. Kada sve postane trauma, tada prava trauma, poput one nastale zbog nasilja, rata ili zlostavljanja, gubi težinu i ozbiljnost.

Zato je važno kritički promišljati o „kulturi traume“, ne da bismo umanjili značaj patnje, već da bismo sačuvali vjerodostojnost i poštovanje prema onima koji su zaista traumatizirani. Na taj način čuvamo i kvalitet brige, razumijevanja i podrške koju osobe s istinskim traumatskim iskustvima zaslužuju, posebno u svijetu koji će, nažalost, i u budućnosti stvarati nove oblike patnje i traume.

Koji su najčešći mitovi o PTSD-u i psihotraumi koje biste želeli da razjasnite našim čitaocima?

Delić: Postoji nekoliko čestih mitova o PTSP-u i psihotraumi koji često dovode do nerazumijevanja i stigmatizacije pogođenih osoba. Jedan od najčešćih je uvjerenje da samo vojnici ili osobe koje su doživjele rat mogu razviti PTSP. U stvarnosti, PTSP se može javiti kod bilo koga ko je doživio traumatski događaj, poput nesreće, zlostavljanja, gubitka bliske osobe ili prirodne katastrofe. Drugi mit je da osobe s PTSP-om treba „samo da prebole“ ili „da ne misle na to“.

Trauma nije stvar volje, ona duboko utiče na mozak i tijelo, i zahtijeva vrijeme, razumijevanje i često stručnu pomoć za oporavak.

Također, mnogi vjeruju da će osoba s vremenom sama „izaći iz toga“, ali neliječena trauma može postati hronična i uticati na odnose, zdravlje i funkcionisanje. Konačno, postoji i pogrešno mišljenje da je tražiti pomoć znak slabosti, zapravo, to je znak hrabrosti i svjesnosti, jer prepoznavanje i suočavanje s traumom zahtijeva veliku snagu i odlučnost.