Psiholozi objašnjavaju

Zašto nas stres vraća starim navikama koje smo željeli zaboraviti?

Autor: ČuvajZdravlje.ba
Zašto nas stres vraća starim navikama koje smo željeli zaboraviti?
Foto: Freepik

Mnogi roditelji s vremena na vrijeme osjete sumnju u sebe.

Ponekad im se čini da ne znaju dovoljno, da griješe, ili da nisu onakvi kakvi su željeli biti.
Posebno je teško onima koji su odrasli u porodicama punim napetosti, nerazumijevanja ili emocionalne distance. Odrasli su s jasnom odlukom: “Ja ću biti drugačiji roditelj.”

Ali, kada dođu stvarni izazovi, često se u njima probudi ono poznato – stari obrasci ponašanja koje su nekad prezirali.

Kada podsvijest preuzme kormilo

U trenutku stresa, umora ili sukoba s djetetom, mnogi roditelji iznenada reagiraju onako kako su reagirali njihovi roditelji.

To nije svjesna odluka, već naučeni refleks.
Naš mozak tokom odrastanja upija obrasce ponašanja iz porodice kao “defaultne postavke” – ono što je bilo često, postaje poznato i sigurno, čak i ako nije bilo zdravo.

Majka koja je obećala sebi da nikad neće vikati, pod pritiskom može podići ton.
Otac koji je želio biti topao i prisutan, može se nesvjesno povući kad osjeti bliskost, jer mu je to emocionalno strano.

Ti trenuci ne znače neuspjeh – već pokazatelj da unutrašnje dijete još uvijek traži iscjeljenje.

Svijest kao početak promjene

Prvi korak ka promjeni nije savršeno ponašanje, nego svjesnost.

Kada prepoznate da ponavljate nešto što ne želite, već ste napravili ogroman pomak.

Jer, samo ono čega ste svjesni – možete i promijeniti.

Umjesto da sebe osuđujete, zastanite i zapitajte se:

  •  Šta me upravo pokrenulo?
  •  Zašto sam reagirao tako snažno?
  •  Kojem osjećaju zapravo bježim?

Odgovori na ta pitanja otvaraju prostor za drugačije reakcije.

Terapija, introspekcija i učenje novih obrazaca

Terapija može biti snažan saveznik na tom putu.

Razgovor s psihologom pomaže da razumijete korijen svojih reakcija i da naučite nove načine emocionalne regulacije.

Ponekad je korisno voditi dnevnik, zapisivati misli i osjećaje, jer pisanje pomaže da se obrasci postanu vidljivi.

Čitanje o roditeljstvu, promatranje drugih koji se s djecom povezuju na zdrav način i otvoreni razgovori s partnerom – sve su to mali koraci koji mijenjaju način na koji se reaguje.

Promjena nije brza, ali svaka svjesna odluka stvara novi trag u mozgu – novi refleks koji s vremenom postaje prirodan.

Prihvatite sebe kao roditelja koji uči

Svi roditelji griješe. Ali, razlika između onih koji ponavljaju obrasce i onih koji ih prekidaju je u – svijesti i namjeri.

Niko od nas nije savršen, ali onaj ko je spreman pogledati u sebe i priznati: “Ovo nije put kojim želim dalje” – već gradi novu porodičnu priču.

Prekid porodičnog kruga boli, ali je i oslobađajući čin.
Jer time ne iscjeljujete samo sebe – nego i generacije koje dolaze poslije vas.