Postoje trenuci kada čovjek jednostavno ne može više da se nosi sa svim što osjeća. Kada su riječi preteške da se izgovore, a osjećaji preintenzivni da ih razumijemo. Tada psiha traži izlaz, i ono što se ne uspije "svariti" u našoj duši, spušta se dublje, sve do tijela.
U tim trenutcima javljaju se simptomi: tjeskoba, nesanica, ubrzan puls, bol u prsima, drhtavica, napadi panike. Sve ono što nismo stigli izgovoriti, otplakati, priznati, naše tijelo počinje živjeti umjesto nas.
Na psihoterapiju ljudi najčešće dolaze kad više ne znaju šta bi sa sobom. Kad im svakodnevni stres postane nepodnošljiv, kad misle da "luduju", da više nemaju kontrolu. Mnogi od njih nose u sebi neispričane priče, o djetinjstvu, nepravdi, traumama, izgubljenim ljubavima, samoći. Nekada je dovoljna samo jedna osoba koja će ih čuti, bez osuđivanja, bez savjeta, bez “moraš” i “trebao bi”.
Naše tijelo pamti
Svaku emociju koju nismo izrazili, svaki strah koji smo potisnuli, svaku nepravdu koju smo prešutjeli, ono bilježi i pohranjuje. I onda, kada je pritisak prevelik, ono “progovara”. Zato nije neobično da osoba počne osjećati napetost, bolove, umor ili vrtoglavicu bez medicinskog razloga. To je unutrašnji alarm da se nešto u nama godinama taložilo i sada traži izlaz.
Mnogo puta na terapiji čujemo rečenice poput: “Samo da ovo prestane.” ili “Ne znam šta mi je, ali više ne mogu ovako.” A zapravo, često je korijen problema duboko skriven, u neizgovorenim osjećajima, u očekivanjima okoline, u životu koji živimo jer “tako treba”, a ne jer to zaista želimo.
Jedan od prvih koraka ka ozdravljenju je prihvatanje onoga što jeste
Ne onoga što bi “trebalo biti”, već iskreno suočavanje sa sobom: “Ne osjećam se dobro u toj vezi.”, “Ne ispunjava me ovaj posao.”, “Previše očekujem od sebe.” Kada sebi dopustimo da budemo tu gdje jesmo, sa svim emocijama, slabostima i sumnjama, tada počinje proces iscjeljenja.
Tijelo nije naš neprijatelj. Ono nam samo šalje poruke koje ne uspijevamo da čujemo drugačije. Kada se povežemo s njim, kada udahnemo duboko, dotaknemo sebe sa pažnjom i nježnošću, kada oslušnemo šta nam pokušava reći, tada se počinjemo vraćati sebi.
Zato nemojte zanemariti prve znakove nelagode, stalnu nervozu, osjećaj da vam je tijelo “strano” ili da “niste svoji”. Možda je to poziv da zastanete. Da se suočite sa sobom, ne kao slabić, već kao hrabra osoba koja želi istinski živjeti, sa osjećajem, sa smislom, sa sobom.
Ne ustajte odmah! Isprobajte ove vježbe dok ste još u krevetu
