Kako prethodna trauma može oblikovati budućnost?

Jedno od prvih istraživanja transgeneracijske traume sproveo je 1966. godine kanadski psihijatar Vivian M. Rakof sa svojim saradnicima na djeci ljudi koji su preživjeli Holokaust.

Ovo je otvorilo novo područje za istraživanje, ne samo u medicini, nego i u psihologiji. Tokom godina koje su uslijedile rađena su brojna istraživanja na ovu temu da bi se utvrdio uticaj traume na generacije koje inicijalno dolaze poslije one koja je traumu doživjela.

Sam početak "začaranog kruga" je kada određena osoba doživi neki traumatičan događaj (zlostavljanje, prirodne katastrofe, rasizam, rat...). Takav traumatičan događaj može da dovede do anksioznosti, depresije, PTSD-ija kod preživjelih, što dalje može da uzrokuje brojne probleme u socijalnom životu osobe, njenim odnosima sa članovima porodice, prijateljima itd.

Kada je u pitanju samo prenošenje sa generacije na generaciju, pretpostavlja se da je ono epigenetskog karaktera - trauma koju doživi starija generacija (na primjer naši djedovi) se prevodi u određenu genetsku adaptaciju koja se potom prenosi na generacije koje dolaze poslije. Pored same genetske izmjene, možemo takođe spomenuti da se trauma prenosi i psihološkim mehanizmima, koji su najčešće nesvjesni.

Kod većine, trauma je bila potiskivana i o njoj se nije pričalo. Kako trauma ostane potisnuta, ona traži način da se razriješi na bilo koji način, samim tim "potrebno" je da neko traumatično iskustvo "preuzme", da ga izvuče iz nesvjesnog i da se ono razriješi da bi se "zatvorio krug".

Reakcije na traumu mogu da variraju od generacije do generacije, ali uglavnom uključuju osjećanja srama i krivice, nisko samopoštovanje, depresiju, suicidalnost, korištenje psihoaktivnih supstanci, razne probleme u odnosima i vezanosti sa drugima, teškoće u regulisanju agresije i ekstremnih reakcija na stres.

Dugo se pretpostavljalo da djeca onih koji su prošli kroz traumu razvijaju traumatsko iskustvo zbog sredine u kojoj su odrasli, odnosno da se takvo iskustvo razvija kao posljedica odgajanja od strane roditelja koji su patili od dugoročnih emocionalnih posljedica teške traume.

Međutim, događaji u SAD septembra 2001. godine pokazali su upravo suprotno. Psihijatar Rejčel Jehuda pratila je trudnice koje su prošle kroz napad na Svjetski trgovački centar, te je pokazala da bi trauma mogla ostaviti trag na naše potomke i prije njihovog rođenja.

Ono što je dobro znati je to da se epigenetske promjene, za razliku od genetskih, mogu promijeniti. Moguće je raditi na tome da se trauma prevaziđe.

Bitno je napomenuti da nije lako otkriti transgeneracijsku traumu. Potrebna je spremnost da se o nekim stvarima govori, a što se pogotovo kod starijih generacija može doživjeti kao neka vrsta napada.

Pričanje o traumama još uvijek je, najjednostavnije rečeno, nepopularno i dosta stigmatizovano, pa se nerijetko na bilo kakvo spominjanje psihologa javlja negativna stigmatizacija osobe.

Ono što je važno naglasiti jeste da je pomoć za prevazilaženje traume dostupna i da ju je moguće dobiti. Nažalost, ne postoji magični štapić kojim možemo riješiti naše probleme, nego sami moramo preuzeti odgovornost za rad na sebi, prvenstveno radi sebe, svoje budućnosti, ali i zbog svih onih koji dolaze poslije nas.

Naša nas prošlost ne određuje i iako je nismo ni tražili ni birali, ne znači da ne možemo da je iskoristimo da iz nje nešto naučimo, piše NN.