Parasomnija - šta se to događa u mozgu mjesečara?

Većina nas obično zamišlja mjesečara kao osobu koja nesvjesno hoda dok su oči zatvorene, ruke ispružene ispred sebe. Međutim, stvarnost je često kompleksnija. Mjesečari često imaju otvorene oči i mogu sudjelovati u složenim interakcijama s okolinom. Naučnici koji proučavaju spavanje nazivaju ovo abnormalno ponašanje "parasomnijom". Ovaj poremećaj spavanja može uključivati različite nivoe složenosti, od jednostavnih poput zbunjenosti i sjedenja u krevetu do kompleksnijih poput ustajanja iz kreveta i kretanja okolo ili vrištanja s prestrašenim izrazom lica.

Parasomnije su češće kod djece, ali oko dva do tri posto odraslih redovno doživljava ove epizode. One mogu biti zastrašujuće kako za osobu koja spava, tako i za partnera u krevetu. Francesca Siclari, voditeljica laboratorija za snove, objašnjava da tokom ovih epizoda pogođene osobe mogu povrijediti sebe ili druge te se kasnije osjećati duboko posramljene zbog svojih postupaka.

Epizode parasomnije u laboratorijskom okruženju

Siclari i njezin tim proveli su istraživanje kako bi dublje razumjeli šta se zapravo događa u mozgu tokom parasomnije. Ranije se vjerovalo da se snovi pojavljuju isključivo tokom REM faze spavanja, no sada znamo da se snovi mogu javljati i u drugim fazama. Osobe koje doživljavaju parasomnije tokom ne-REM faze spavanja ponekad opisuju iskustva slična snovima, dok drugi djeluju potpuno nesvjesno, kao da su "na autopilotu", objasnila je Siclari.

Istraživanje, objavljeno u časopisu Nature Communications, fokusiralo se na iskustva i obrasce moždane aktivnosti pacijenata tokom parasomnije u ne-REM fazi spavanja kako bi se razumjela razlika u iskustvu. Mjerenje moždane aktivnosti tokom epizode parasomnije je izazovno, jer pacijent mora zaspati, doživjeti epizodu, a istovremeno mu se snima moždana aktivnost dok se kreće.

S tim u vezi, Siclarijev tim uspio je prevladati ove izazove koristeći mnogo elektroda i specifične tehnike analize, omogućavajući jasan signal čak i kada se pacijenti kreću. Također, tim Siclarija može izazvati epizodu parasomnije u laboratoriju, ali to zahtijeva dva uzastopna snimanja. Prvo snimanje obavlja se dok pacijent normalno spava, dok se druga noć provodi s pacijentom koji je održavao budnost, a spavanje mu je dopušteno tek sljedeće jutro. Tokom drugog snimanja, pacijent je izložen glasnom zvuku tokom faze dubokog sna, što u nekim slučajevima rezultira epizodom parasomnije. Nakon toga, pacijent se ispituje o svom iskustvu tokom epizode.

Mozak tokom epizode parasomnije

U 56 % epizoda, pacijenti su izjavili da su sanjali tokom parasomnije. Često su ti snovi bili povezani s nadolazećom nesrećom ili opasnošću, poput misli da će se strop srušiti ili da su izgubili bebu te su pokušavali spasiti bubamare od klizanja niz zid. Međutim, u 19 % slučajeva pacijenti nisu imali nikakvo svjesno iskustvo, već su se jednostavno probudili i zatekli sebe kako rade određene aktivnosti, gotovo kao u transu. Samo mali broj pacijenata nije mogao sjećati se što su doživjeli.

Na temelju ovih kategorija, Siclarijev tim usporedio je izmjerene moždane aktivnosti i otkrio jasne paralele. Pacijenti koji su sanjali tokom epizode pokazali su aktivnosti u mozgu slične onima pronađenima kod sanjanja, dok su pacijenti bez svjesnog iskustva pokazivali manju aktivnost.

Siclari objašnjava da čini se da je odlučujuće hoće li pacijent imati nesvjesna iskustva ili će sanjati ovisilo o trenutnom stanju mozga. Ako je mozak aktivan dok osoba već vjerovatno sanja, postoji veća vjerojatnost da će imati iskustva, za razliku od stanja kada je mozak manje aktivan, a jednostavna ponašanja se odvijaju bez svjesnosti.

Zanimljivo je da pacijenti rijetko spominju zvuk koji je inicirao epizodu parasomnije, već to doživljavaju kao nadolazeću opasnost. Što je zvuk glasniji, veća je šansa da će izazvati epizodu, primjećuje Siclari.

Sljedeći koraci

Budući da je ovo samo početak istraživanja, postoji mnogo prostora za buduće studije u ovom području. Istraživači bi željeli razviti sistem koji bi omogućio više ljudi da bilježe svoje snove kod kuće, gdje bi vjerovatno imali složenije i češće epizode parasomnija. Također, željeli bi ponoviti istraživanje na ljudima koji imaju parasomnije tokom REM faze spavanja kako bi bolje razumjeli uključenost nervnog sistema u različite vrste parasomnija," objašnjava Siclari.

Iako je još puno istraživanja potrebno, Siclari vjeruje da njen rad može pružiti vrijedne spoznaje o parasomniji i načinu na koji je pacijenti doživljavaju. Nadalje, njen rad može poboljšati buduće terapijske pristupe kroz razvoj specifičnijih lijekova. Trenutno se parasomnije često tretiraju nespecifičnim lijekovima za spavanje, što nije uvijek učinkovito i može imati negativne nuspojave.