VIDEO Razija Mujanović za Čuvajzdravlje.ba: "Život mi je bio poput utakmice koju moram dobiti"

Razgovarali smo otvoreno o njenoj nevjerovatnoj karijeri, upornosti i izazovima koje je savladala kroz sve godine svoje sportske i životne borbe.

O skromnosti i treniranju

Na početku razgovora, osvrnuli smo se na njen status legende. Kako skromnost doprinosi održavanju takvog statusa?

“Sve legende su skromne, tako da sam i ja to. Što se tiče treniranja, sad i ranije, sigurno je da se mnogo više treniralo, mnogo više radilo. Mi smo rezultate postizali upravo tim dobrim radom i s puno odricanja, jer bile smo svjesne da je jedino tako moguće doći do dobrih rezultata. Razlika je u pristupu, mentalitetu. Nove generacije žive mnogo lakše, imaju sve što požele. Međutim, sport traži mnogo odricanja“, jasno je odgovorila.

Nedostatak velikog zlata s reprezentacijom

Razija je tri puta proglašena najboljom igračicom Europe i članica je FIBA Kuće slavnih, no uvijek je osjećala nedostatak velikog zlata s reprezentacijom. Iako joj je žao zbog toga, smatra da to nije umanjilo njen uspjeh.

"Ne mislim da to umanjuje moj uspjeh. Žao mi je jer smo 90-ih bili na domak zlata. U toj utakmici protiv Rusije, nakon prvog polovremena imali smo 18 koševa prednosti, ali nažalost smo izgubili. Košarka je takav sport, nikad ne znaš šta se može dogoditi", priznaje.

Razija kao djevojčica

Razija nam je ispričala kako je sve počelo u njenom rodnom mjestu, Ratkovićima, gdje je važila za visoku djevojčicu predodređenu da se bavi košarkom. Iako nije odmah razvila ljubav prema tom sportu, s vremenom je ta ljubav ipak rasla, zajedno s željom za uspjehom. Na spomen predrasuda zbog odabira sporta, Razija je istaknula da je, iako žena, bila jednako prepoznata.

“Košarka nije samo muški sport, lijepa je i za žene. Vremenom sam shvatila da je to moj poziv“, kaže ona.

Uspon kluba i Europska titula

Razija je bila dio historijskog uspjeha kada je njen klub, tada član druge lige, postao prvak Europe. Klub je napredovao iz godine u godinu, zahvaljujući velikom trudu i zajedništvu. Rado se prisjeća tih dana.

"Bili smo jako povezani. Imali smo planove da svake godine budemo bolji, a onda smo, naravno, ušli na Europsku scenu i postali prvakinje 1989. godine. Nijedna dvorana nije bila punija od Tuzle, što nas je dodatno motiviralo."

Povratak u reprezentaciju

Razija je u reprezentaciju Jugoslavije ušla nakon što je iskoristila priliku na jednom od turnira.

Pored Polone Dornik, koja se povukla, Razija je uspjela ostvariti odlične rezultate, postavši ključna igračica. Ostalo je pitanje da li je to bio rezultat povrede Dornik ili medijske famе koja je pratila njen odlazak.

"Bila sam mlada, ali sam odlično odigrala. Proglašena sam najboljom igračicom i strijelcem na tom turniru, što mi je omogućilo da dobijem svoje mjesto u prvoj petorci", ističe.

Nepravedno omalovažavanje

Razija je tokom svoje karijere nailazila na omalovažavanje, ali nikada nije dopuštala da je to obeshrabri. Karakterno jaka, bila je svjesna vlastite vrijednosti.

"To me dodatno motivisalo. Nikad nisam dopuštala da me neko omalovažava, jer znam koliko mogu, koliko želim i koliko vrijedim."

Razija se osvrnula na svoje prisustvo u FIBA Kući slavnih, ističući da žene često ostaju u sjeni svojih muških kolega, uprkos velikim uspjesima koje su postigle.

"To je naše društvo. Žene, iako mogu biti daleko uspješnije od muškaraca, uvijek se moraju boriti za svoj status", dodaje.

Olimpijske igre i sjećanja na Seul

Sjećanja na Olimpijske igre 1988. godine u Seulu za Raziju su neizmjerno dragocjena. Osvojena srebrena medalja bila je ostvarenje životnog sna, a susreti i druženje s najvećim svjetskim sportašima učinili su to iskustvo nezaboravnim.

"Imala sam sreću što sam već s 21 godinom nastupala na Olimpijadi. To je bilo nešto veliko. Sjećam se kad sam sjedila s Bobom Živojinovićem, pili smo kafu, razgovarali i družili se."

Ratni užasi

Razija je provela dio svoje karijere igrajući u Španiji i Italiji, ali nije bilo lako gledati ratne užase izdaleka.

"Bilo mi je jako teško. Iako nisam bila prisutna, osjećala sam bol jer su moji ljudi bili tu. Nedostajale su informacije i bilo je teško održati kontakt s porodicom."

Razija je bila prva europska igračica koja je igrala u Brazilu, gdje je imala priliku ostvariti velike uspjehe. Kaže da su Brazilci izuzetno srdačni i topli ljudi.

"Nikada vam ne dozvoljavaju da se osjećate kao stranac. Ljudi su jako topli, a mentalitet im je sličan našem", dodaje.

Kada su joj dijagnosticirani zdravstveni problemi, njena nevjerovatna sportska upornost omogućila joj je da se suoči s najtežim izazovima i prebrodi ih.

"Velika je stvar u životu biti uporan i biti pozitivan, i nikad ne treba razmišljati da je nečemu kraj, jer uvijek postoji nastavak nečega. U bolesti sam razmišljala: 'pa Bože moj jeste to zloćudna bolest, mnogi ljudi umiru od iste, ali sam rekla: 'mislim da sam ja mlada i da ne bih trebala umrijeti.' Sebe sam samu bodrila, tu je naravno bila i moja porodica koja mi je pružila podršku, navikla sam da se borim - nikad nije kraj u nečemu. To je bila još jedna utakmica koju trebam dobiti i na kraju sam dobila i nju."

Osmi mart i snaga žena u oblikovanju društva

Košarkašica ističe da žene ne bi smjele biti cijenjene samo jedan dan u godini.

"Žena ne treba biti cijenjena samo za 8. mart, jer žena treba biti žena svaki dan. Treba biti cijenjena i poštovana, ne samo jedan dan u godini. Taj jedan dan nije dovoljno, jer ako vas neko cijeni, to treba biti svaki dan, a ne samo tada."

Govorila je i o važnosti reprezentacije: "Za mene je dres reprezentacije Bosne i Hercegovine svetinja i voljela bih da tako razmišljaju i sadašnji reprezentativci. Moraju shvatiti da ne predstavljaju samo sebe, već i svoju državu. To nosi veliku odgovornost. Oni su najbolji i to moraju razumjeti. Mnoga djeca treniraju, ali nemaju ovu priliku."